Dragan Kobiljski, otac djevojčice ubijene u masakru u OŠ "Vladislav Ribnikar" 3. maja u Beogradu, oglasio se na društvenim mrežama.

https://aloonline.ba/region/srbija/sahranjena-kcerka-srpskog-sportiste-na-stotine-ljudi-se-oprostilo-od-tragicno-nastradale-djevojcice/

Mi vam njegovo pismo prenosimo u cjelosti:

"Dana 3.5.2023. godine Srbija je zanemijela od užasa koji je počinjen u OŠ "Vladislav Ribnikar". Direktno podstreknut sa školskim masakrom, narednog dana 4.5.2023. počinjen je zločin nad djecom i mladima u Malom Orašju i Duboni. Srbija je nažalost postala svedok monstruoznosti svjetskih razmjera.

I od tada, prestajemo da govorimo o pretpostavkama i upozorenjima, jer smo nemilosrdno suočeni sa poražavajućim činjenicama kao direktnim dokazima posrnuća društva (Sistema) u kome živimo. Naši su svjetovi stali i u našim srcima je zavladao muk. A oko nas tada?! Buka, nepodnošljiva…onda kada smo mislili da sve treba da utihne kako bismo prvo pojmili šta se zapravo desilo i u tišini razmislili kako ćemo dalje… Možda nije bilo loše namjere, možda je „samo“ neznanje bilo u pitanju, a možda je nespremnost suočavanja sa tragedijom dovela do niza loših poteza koji su uslijedili.

Odluka da se školska nastava nastavi na istom mjestu, na sedmodnevni pomen žrtvama, dovela je do podjele djece i roditelja i činjenice da su oni kojima je pomoć i podrška bila najpotrebnija jednostavno izopštena iz kolektiva te su prestali da budu element skupa.

Solidarnost sa braćama i sestrama poginulih, te sa onima koje je strah nadvladao jednostavno nije postojala…važno je bilo što prije “nastaviti dalje” i ne daj Bože analizirati kako smo do ovog zla stigli i da li smo mogli da ga spriječimo.

https://aloonline.ba/region/srbija/poruka-koja-slama-srce-poznati-odbojkas-i-supruga-izgubili-kcerku-u-masakru-pa-objavom-rasplakali-region/

A danas, nakon skoro 5 mjeseci od ubistva naše djece? Buka još nesnosnija, polarizacija i podjele na svakom mogućem nivou kao direktna posljedica izbegavanja odgovornosti i nečinjenja. Prije svega, tragedije koje su se desile 3. i 4.5.2023. godine su tragedije svjetskih razmjera, koje su pogodile cijelo naše društvo te se i sve odluke u vezi sa tim moraju donositi na nacionalnom nivou.

Danas je veoma aktuelna tema izgradnje MEMORIJALNOG CENTRA i čim se analizira koliko kvadrata treba mrtvoj, a koliko živoj djeci, djeluje da se ne razumijemo ni šta je, niti čemu MEMORIJALNI CENTAR treba da služi. Naša ubijena djeca su dobila prostor veličine 1x2m oivičen mermerom i oni ovozemaljskih želja više nemaju. Memorijalni centar nije mjesto “utjehe” koje se podiže kako bi članovi porodica imali “utočište” za plakanje. Članovima porodica nije potrebno zdanje kako bi se svoje djece sjećali. Mi ćemo našu ljubav, našu bol i našu patnju zauvijek nositi.

Do sada smo se susretali sa zloupotrebama najljepših hrišćanskih postulata jer su pogubne odluke donošene pod okriljem kako “Život mora da pobijedi smrt” i kako “Dobro mora da pobijedi zlo”. Kako bi “Život pobijedio smrt” potrebno je da pobijedi ZAJEDNIŠTVO, kao što je nekada pobjeđivalo u zbjegovima, šatorima i svim nedaćama kroz istoriju našeg društva što se ovde, poražavajuće konstatujemo, nije desilo. Kako bi “Dobro pobijedilo zlo” morali bismo nešto iz ovakve tragedije naučiti, promijeniti i shvatiti da MEMORIJALNO - EDUKATIVNI CENTAR treba da predstavlja POMEN RADI POUKE I PORUKE društvu da je ZLO koje se dogodilo NEPRIHVATLJIVO i da NIKADA NE SMijE DA SE PONOVI.

Nažalost, ni to se nije desilo. Polemisanje na ovu temu na lokalnom nivou trebalo bi da se prekine i škola sa nastavnim kadrom bi trebalo transparentno da bude informisana o svim aktivnostima koje se preduzimaju po pitanju dalje organizacije škole i memorijalnog centra. Naravno da škola, gdje će deca i nastavnici raditi u dostojanstvenim uslovima treba da postoji, a da građevinska rješenja, ukoliko se na njima radi, mogu to da obezbijede. Trebalo bi da se borimo DA POBIJEDE LJUDI kroz pobjedu LJUDSKOSTI I ZAJEDNIŠTVA, a NE da pobijedi ZID baš ovakav kakav danas jeste."

BONUS VIDEO: