Region

Miškovići trčali da spasu telad pa završili u bolnici: Dječaka od vatre spasili samo opanci

Dom porodice Mišković u selu Konjuhe kod Andrijevice, odakle se pruža nestvaran pogled ka Komovima, izgorio je prošle godine do temelja.

Autor: alo.online

17.07.2025.11:17

Miškovići trčali da spasu telad pa završili u bolnici: Dječaka od vatre spasili samo opanci

Sajber špijunaža na najvišem nivou: Kineska grupa napala američku vojsku

Prethodna vijest

OGLASIO SE MEDVEDEV "Zapad prekršio odluke Potsdamske konferencije"

Sledeća vijest

Bogu hvala, niko nije nastradao, ali su ostali bez svega što su imali. Iako ta kuća nije bila u potpunosti uslovna, bila je neuporedivo bolja od stare kamene kuće u koju su prešli i koju su zemljotresi “pomijerali”.

– Kako je to bio strašan dan. Kuća je bila prazna, braća su u blizini čuvala ovce. Buknuo je požar, a oni pojuriše kroz vatru da izvuku telad iz podruma. Starijem bratu je plamen uhvatio noge – 23 dana je bio u bolnici. Ja sam zvala vatrogasce, ali sam se toliko tresla da mi je telefon ispadalo iz ruku. Nisam mogla da se saberem od stresa, dim je bio na sve strane. Bila je ta kuća kao sjećanje na prošlost, ali sve je izgorjelo kao u najcrnjem košmaru – ispričala je petnaestogodišnja Anđela, preemotivna i pametna djevojčica krhkog zdravlja.

“Mene su samo opanci spasili”

Na njenu izjavu nadovezao se hrabri Stojan (14), jedan od junaka ove priče.

– Posljednji zemljotres bio je u Albaniji prije nekoliko godina, ali se osjetio i ovdje, pa su nam popucali zidovi i odvojili se od krova – ponegdje plafon samo što nije pao. A iz te prethodne kuće mene su samo opanci spasli jer da sam imao patike, nikad ne bih tako brzo stigao da skinem pantalone koje je vatra zahvatila, pa bih izgorio sav. Ostali su samo ožiljci po nogama. Bilo nam je žao teladi, pa smo bez razmišljanja poletjeli, a gore nam je bio i sir od čije prodaje smo živjeli – rekao je on.

Osim Anđele i Stojana, tu su još Srđan (12) i najstarija Anastasija (17). Srđana smo zatekli neposredno nakon što je slomio nogu, dok je Stojan nedugo poslije naše prve posete morao na operaciju slepog crijeva. Mimo tih prolaznih problema, na stalnu muku osuđena je mala Anđela koja ima veoma opasnu proširenu venu na mozgu, a zbog problema sa rastom prima i hormonsku terapiju.

– Nažalost, ne smijem mnogo na sunce i da se zamaram – moram dobro da vodim računa o svom zdravlju. A braća su, osim trenutnih problema, Bogu hvala zdrava. To su pravi momci, pomažu i rade sve što mogu, čak i drva cijepaju od osme godine. Imamo četiri krave, pet junadi, jedno tele, konja, 30 ovaca, dvije domaće svinje i tri vijetnamske, kokoške, guske, ribe… Udomili smo i puno pasa i mačaka jer mi je mnogo žao kad ih vidim napuštene – djed se malo ljuti, ali mi popusti jer me voli. Ne bih mogla da zamislim život u gradu, bez livada i njiva ukrašenih povrćem – slikovita je bila Anđela.

Najveći nedostatak – odrastanje bez majke

Najveći nedostatak ovoj djeci predstavlja odrastanje bez majke Jovanke koja ima multipla sklerozu i već dugo je nepokretna. Od prije tri godine je u Tivtu, gdje brinu o njoj.

– Maštala sam oduvijek da upišem medicinsku školu kako bih našla lijek koji bi izliječio mamu i sanjala sam da imamo kuću bez stepenica gdje ćemo moći u kolicima da je dovedemo. Da bude mažena i pažena, da joj nikada ništa ne fali i da smo uvijek pored nje. Nažalost, ona je sada u najgorim fazama bolesti i psihički je veoma ugrožena – postala je svjesna sve okrutnosti života ova prerano odrasla djevojčica, piše Blic.

Tetka brine o najmlađima

Mali Miškovići žive sa djedom Miletom od 89 godina, ocem Ognjenom koji ima neke svoje probleme, stricem Zoranom koji zbog posla najveći dio godine nije tu i još jednim herojem ove priče – tetkom Natalijom koja se još prije 15 godina vratila iz Čačka, ostavivši svoju stariju djecu, da brine o najmlađim Miškovićima i domaćinstvu.

– Ona nas je školovala i podigla. Ja bih 100 odsto umrla da me nije odvela na kontrolu i da mi nisu otkrili tu venu. Cijeli život je sa nama – kao druga majka i otac, kao naša najveća podrška. Hoće od nas da napravi ljude, da budemo sposobni za život, da sutra imamo svoj novčanik – uči nas prije svega da ne varamo, ne lažemo i ne krademo. Šta god nam budućnost nosi, ja ću uvijek biti tu za nju, rekla sam joj to, jer se žrtvovala za nas – posebno što sada i ona popušta sa zdravljem – kroz suze je dodala Anđela.

Pored pukotina, veliki problem u kući im predstavljaju, kako kažu, “haotično” kupatilo i nedostatak ormara i kreveta (jedan su im čak miševi izgrizli!), kao i ogromna vlaga koja im uništava garderobu.

– Zidovi mnogo buđaju – stalno buđaju! Čak nam se i na kosu uhvati. Mene je pokojna baba u šali zvala Buđo zbog toga – rekao je najmlađi i simpatični Srđan koji nam je pokazao sve seoske poslove koje obavljaju.

“Dio smo srpskog naroda, bez obzira gdje živimo!”

Skromna pomoć od države koju primaju, nažalost, nije dovoljna ni za život tolike porodice, a kamoli obnovu kuće. Za kraj nam je Anđela ispričala koliko joj u životu znače pravoslavna vjera i pripadnost srpskom narodu.

– Mi smo ovdje svi Srbi i to nas čini srećnim. Dio smo srpskog naroda, bez obzira gdje živimo!

Tim riječima maltene je oslikala i misiju Humanitarne organizacije Srbi za Srbe koja pomaže širom Balkana, gdje god živi srpski narod. Na njenu inicijativu su se i prijavili za pomoć. Pozivamo vas zato da se uključite u našu novu akciju za divnu djecu i male heroje – Srđana, Stojana, Anđelu i Anastasiju. Donirajte za Miškoviće kod Andrijevice i njihovu novu kuću!