Kod pojedinih stanja introspektivna praksa može da aktivira tjelesne simptome stresa, poput ubrzanog pulsa, znojenja i osjećaja stezanja u grudima.
Većini ljudi meditacija donosi osjećaj mira, fokusiranosti i unutrašnje ravnoteže. Međutim, kod osoba koje konstantno osjećaju unutrašnji nemir, introspektivni pristup može nenamjerno pokrenuti unutrašnju borbu i pojačati postojeće simptome.
Metoda opuštanja može dovesti i do suprotnog efekta
Meditacija se vijekovima primjenjuje kao metoda opuštanja, jačanja mentalnog fokusa, oštrine i postizanja emocionalne stabilnosti. Dokazano je da snižava krvni pritisak, smanjuje nivo hormona stresa (kortizola) i poboljšava kvalitet sna. Međutim, iako je za mnoge izvor nove snage, kod pojedinih psihičkih i tjelesnih stanja ona može dovesti do suprotnog efekta – povećanja anksioznosti, pojačavanja negativnih misli ili čak tjelesnih reakcija poput ubrzanog rada srca i osjećaja gušenja, što je posljedica aktivacije simpatičkog nervnog sistema, piše Telegraf.
Neuronauka o meditaciji i anksioznosti
Najnovija istraživanja funkcionalne magnetne rezonance (fMRI) pokazuju da meditacija utiče na moždane talase i aktivnost određenih centara u mozgu. Kod smirenih osoba dolazi do pojačane aktivnosti alfa i teta talasa, povezanih sa relaksacijom i introspektivnim razmišljanjem.
Ipak, kod osoba sa izraženom anksioznošću, tišina i introspektivni fokus mogu pojačati aktivnost beta talasa, koji su povezani sa budnošću, unutrašnjom napetošću i pojačanim radom prefrontalnog korteksa. To može izazvati osjećaj „mentalnog preopterećenja“ umjesto smirenja.
Drugim riječima, meditacija može djelovati potpuno suprotno zavisno od neurološkog stanja: dok jedne uvodi u stanje opuštene svjesnosti, kod drugih aktivira mehanizme pretjeranog nadzora i unutrašnje kritike.
Tradicionalno "sjedenje u tišini" nije za svakoga
Psihoterapeut Sean Grower, koji meditira svakodnevno već 33 godine, objašnjava da tradicionalno „sjedanje u tišini uz fokusirane misli ka unutrašnjem biću“ nije pogodno za svakoga. Kod nekih osoba introspektivni fokus može pojačati sljedeće:
Intenzivna anksioznost – um može postati preplavljen opsesivnim mislima, paranojom i unutrašnjim haosom.
Depresija – povlačenje u sebe može dodatno podstaći izolaciju i osjećaj besmisla.
Trauma – sjećanja mogu postati toliko intenzivna da izazovu napade panike.
Psihotične epizode – introspektivni fokus može produbiti osjećaj krhkosti i nesigurnosti.
Aktivna zavisnost – može pojačati želju i misli o supstancama, umjesto da ih smanji.
Kod svih ovih stanja introspektivna praksa može aktivirati tjelesne simptome stresa, poput ubrzanog pulsa, znojenja i osjećaja stezanja u grudima, što dodatno otežava opuštanje.
"Aktivna meditacija"
Ako vam tišina i introspektivni fokus ne prijaju, razmislite o metodama koje uključuju fizičku ili kreativnu aktivnost – šetnju, planinarenje, plivanje, rezbarenje u drvetu, slikanje, kuvanje ili baštovanstvo. Ove aktivnosti kombinuju pokret, čulnu stimulaciju i fokus na spoljašnji zadatak, što kod mnogih donosi efekat smirenja bez neželjenih introspektivnih reakcija.
Mladić sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja pronašao je mir kroz rezbarenje drveta, koje je postalo njegov oblik meditacije. Aktivnost mu je usporila rad srca, smirila misli i postala simbol njegovog procesa oporavka.
Dakle, važno je znati da meditacija jeste moćan alat, ali nije univerzalni lijek. Prava metoda je ona koja vam donosi osjećaj smirenosti i unutrašnje stabilnosti, bilo da je to tradicionalna tiha meditacija ili aktivni, kreativni oblik „pokretne svjesnosti“.
(Telegraf)
