Niste gladni, ali tijelo i mozak traže bilo šta! Sljedeći put razmislite šta je to što vam je potrebno.

Možda ste umorni, možda pod stresom, a možda vam je samo dosadno, pa vam treba baš taj komadić čokolade, keks, sladoled, nešto “da nas podigne”. I prije nego što i stignete da razmislite, čokolada je već na jeziku, a tijelo u stanju kratkotrajnog olakšanja. U tom trenutku osjećamo da nam se vraća energija, misli su bistrije, raspoloženje se poboljšava. Ali ono što se događa iza kulisa ne osjeća se odmah.

Tijelo je upravo primilo brzu porciju glukoze, šećera koji ulazi u krv i podiže energiju. Ali kad insulin, naš unutrašnji “regulator šećera”, shvati šta se događa, baca se na posao i spušta nivo šećera – često i previše. Taj pad nas ostavlja iscrpljene, razdražljive, pa čak i tužne. A šta uradimo tada? Posegnemo za još jednim slatkim “popravkom”. Zvuči poznato?

Taj ciklus – šećer, pa pad, pa opet šećer – brzo preraste u naviku. Ono što je još važnije jeste da šećer utiče i na naš mozak. Podstiče lučenje dopamina, hormona nagrade, zbog čega se osjećamo zadovoljno, smireno, čak i “nagrađeno”. Problem je što mozak s vremenom traži sve više da bi postigao isti efekat.

Osim što nas energetski baca u začarani krug, previše šećera utiče i na naš unutrašnji osjećaj gladi i sitosti. Hormoni koji inače fino regulišu kada nam je dosta hrane gube kompas. Rezultat? Imamo osjećaj da nikad nismo siti, da stalno nešto “gricnemo” i često jedemo bez stvarne potrebe. Dugoročno, to narušava metabolizam, ali i odnos prema hrani.

A onda je tu i san. Koliko puta ste nakon večernje porcije slatkog imali problema sa spavanjem? Nesanica, nemiran san, buđenje usred noći – nije slučajno. Šećer podiže nivo kortizola, hormona stresa, baš onda kad bi tijelo trebalo da ulazi u fazu odmora. Manjak sna sljedećeg dana povećava žudnju za slatkim. I evo nas opet u krugu.

Psihički efekti su često potcijenjeni, ali sve prisutniji. Višak šećera povezuje se sa čestim promjenama raspoloženja, napadima anksioznosti, mentalnom “maglom” i smanjenom koncentracijom. Ukratko, osjećate se kao da ste stalno pod nekim nevidljivim pokrivačem težine i neprijatnosti.

Dobra vijest je ta da ne treba da izbacite svaki keks iz kuće. Rješenje nije u strogim zabranama, već u ravnoteži i svjesnosti. Na primjer, pojesti slatko nakon obroka, kada je nivo šećera stabilniji, ili zamijeniti dio šećera voćem, tamnom čokoladom, cimetom. Često nam zapravo ne treba slatko, nego kratki predah, čaša vode, šetnja, razgovor ili samo trenutak mira, prenosi Dan.

Dakle, sljedeći put kad vam mozak šapne “daj nešto slatko”, pitajte se – šta vam zapravo treba?