Svaki put joj pokušavam objasniti da se ne treba osjećati krivom ako radi nešto za svoj gušt, da posao neće pobjeći, ali onda se sjetim sebe u jednom periodu života kada sam smatrala da što više radim (čak i ono što ne bih trebala), što se više dokazujem, što sam više u radoholičarskom mentalnom sklopu, to će me se više cijeniti i odavaću utisak ambiciozne, marljive osobe koja može apsolutno sve, čak i ako doslovno padam s nogu od umora. Sve što sam dobila bilo je jedno lagano tapšanje po ramenu. Samo to.
Ne moram vam ni reći da mi se to obilo o glavu jer tada nisam imala pojma da sam u začaranom krugu koji moram prekinuti, već sam samo trpjela zdravstvene posljedice bolesti modernog doba - 'burnouta' ili, kako mi to kažemo, 'sagorijevanja'., piše Glorijas.hr.
Moja tadašnja sklonost jurcanju i prezaposlenosti ostavila mi je trajan, fizički podsjetnik na nešto što je moglo biti izbjegnuto, samo da sam tada bila svjesna da moram povući granicu između poslovnog i privatnog vremena. Nisam bila svjesna da sam u nastojanju da budem produktivna, bila produktivna na nezdrav, toksičan način.
Što je zapravo toksična produktivnost?
Sada kada je moje stanje, i stanje mnogih ljudi na svijetu, dobilo ime, možemo ga i objasniti. Naime, toksična produktivnost nije ništa drugo nego osjećaj da nismo dovoljno napravili na poslu pa radimo prekovremeno i potreba za stalnim dokazivanjem s ciljem da se osjećamo vrjedniji u svojim i tuđim očima.
Na početku pandemije, kada nas je mnogo radilo od kuće i kada granica između privatnog i poslovnog gotovo nije ni postojala, toksična produktivnost uzela je maha. Paralelno smo radili ručak i poslovne zadatke, jeli na brzinu za radnim stolom i nismo izlazili iz pidžama i trenerki. Jer, zašto bismo se sređivali, za koga?
U svoj toj gunguli nismo se sjetili stati, duboko udahnuti, razbistriti um i ugasiti računar na neko vrijeme. Nismo se sjetili pobrinuti o svom mentalnom zdravlju koje je itekako dio opšteg zdravlja nas kao individua.
Šokirala sam se kada sam čula kako je jedna moja poznanica završila u bolnici jer je radila čak po 12 sati dnevno. Kada čujem takve priče, a sigurno ste ih čuli i vi, zapitam se: "Pa zar nam to stvarno treba? Da riskiramo zdravlje zato što ne znamo reći "ne" i ne znamo stati kada je stvarno dosta?".
Simptomi toksične produktivnosti
Vrlo lukava, otrovna zamka toksične produktivnosti jest ta što može učiniti da se osjećamo neuspješno, bezvrijedno i nedovoljno dobro ako ne radimo kao Borgovske radilice (fanovi Zvjezdanih staza će razumjeti). Ali, sagledajmo jednu neospornu činjenicu: mi nismo radilice ni roboti - zaslužujemo odmor, hobije i privatno vrijeme te ga imamo pravo iskoristiti kako god želimo.
Ako sumnjate da ste toksično produktivni u zadnje vrijeme, to ćete prepoznati po sljedećim znakovima:
- stalno razmišljate o tome šta još morate napraviti
- hvata vas panika pri pomisli na posao
- prezaposlenošću bježite od problema u drugim aspektima vašeg života
- često vas boli glava ili ste boležljivi, iscrpljeni i umorni
- ne možete se smiriti, na miru jesti, popiti kafu, pročitati knjigu
- zatrpavate se prevelikom količinom posla
- stalno svima govorite da 'tooooliko' radite pa nemate vremena za ništa drugo
Kada je riječ o ovoj zadnjoj stavki, sigurno se možete sjetiti barem nekoliko osoba koje odgovaraju opisu, uključujući i vas. Hvaljenje prezaposlenošću postala je navika baš kao ujutro oprati zube. Jer, ako svima ne nabijamo nas nos koliko radimo, to automatski znači da "ništa ne radimo" i da smo lijenčine, zar ne?
Pa i ne baš. Dajemo si premalo zasluga i mi smo svoji najstroži kritičari. A i sami znate da se dovoljno trudite, no nije vaš problem ako to ne vidi onaj koji bi trebao. Čak i onda kada žarko želite povišicu i očekujete da vam je druga strana jednostavno da jer vidi koliko se trudite i radite, nemojte živjeti u zabludi. Nećete dobiti ništa ako to sami ne zatražite, već samo jedno lijepo tapšanje po ramenu. A od tapšanja se ne živi.
Uvedite granicu
Za stanje toksične produktivnosti nije kriv niko nego vi sami jer ne znate reći "ne" - bilo sebi, bilo drugima, nezavisno kome, koji misle da morate biti dostupni 24 sata na dan. Pokažite im i recite da ne morate. Jednostavno je, a kada zauzmete taj stav, ljudi će vas više cijeniti i neće im pasti na pamet uzimati vaše slobodno vrijeme. Ako to ne uvide, onda je jedno jedino rješenje - maknuti se i sačuvati mentalno zdravlje.
Takođe, uvođenje granica dovodi ravnotežu u život koja nam je u ovo nesigurno vrijeme itekako potrebna. Isključite notifikacije o porukama, e-mailovima i ostalim smetalima koji se mogu pogledati i sljedeći dan. I ne razmišljajte o poslu van radnog vremena; sačuvaćete živce.
Pronađite hobi i nađite vrijeme za njega
Nešto najgore za čovjeka jest kada se nađe u beskonačnoj petlji "posao-kuća-posao", što se može dogoditi i čak ako radimo od kuće. Ako se ne možete riješiti osjećaja da sve što radite u svom životu jest - radite, pod hitno si nađite nešto drugo u čemu možete uživati.
To može biti slikanje, lončarstvo, kreativno pisanje, sport, briga o biljkama, ples...bilo što što ne podrazumijeva pasivne aktivnosti (ležanje i gledanje serija). Tako ćete ponovno osjetiti da imate svrhu u životu, nešto svoje, i sve će se činiti ljepše. Probajte! Ako ste, s druge strane, od hobija napravili posao, veliki ste srećnik/srećnica.
Ne poistovjećujte se s poslom
Drugim riječima, toksičnu produktivnost zamijenite za profesionalnu nevezanost. To znači da ćete i dalje biti predani poslu i kvalitetno obavljati zadatke, ali da shvatate da uloga zaposlenika nije vaš jedini identitet. Kada počnete tako razmišljati, uvidjećete da ste se puno puta bespotrebno nervirali zbog posla i stvarali si veliku količinu stresa. Zapamtite - život je jedan i na smrtnoj postelji sigurno nećete zavapiti: "O, da sam barem više radila!".
