Iako se iseljavanje iz Bosne i Hercegovine u Njemačku nastavlja, sve je više naših sunarodnjaka kojima je ova zemlja daleko od ,,obećanog raja''. Jedna od njih je i djevojka koja se prije tačno pet godina iz jednog malog grada u BiH odselila u ovu germansku zemlju.

U ekskluzivnoj ispovijesti za Aloonline.ba, ova djevojka otkriva pravu istinu života u Njemačkoj, te da je život u ovoj zemlji za mnoge daleko od savršenog, kako ga mnogobrojni naši ,,njemački sunarodnjaci'' predstavljaju. Njenu ispovijest Aloonline.ba prenosi u cjelosti.

,,U Njemačku sam došla prije 5 godina preko jedne agencije koja zapošljava medicinare. Put od priznavanja diplome, odrađivanja prakse i polaganja ispita, do samog zaposlenja, bio je ekstremno stresan i težak. Vrlo brzo sam shvatila da ću sa mojim zanimanjem imati jako malu platu, a raditi mnogo. Po zanimanju sam fizioterapeut i moja struka u Njemačkoj nije dobro plaćena, kao što su druge oblasti iz medicine. Mada ni oni nisu naročito mnogo dobro plaćeni, ali to je široka tema za analiziranje.

Međutim, kad sam sve to shvatila nije bilo povratka nazad. Uostalom, u mojoj zemlji me nije čekala nikakva zarada, a ovdje sam barem mogla nešto da zaradim. Nisam ni imala izbora, pa sam odlučila da ostanem.

Počela sam da se integrišem u sistem i generalno u život u Njemačkoj. Nisam se integrisala, niti to želim, da odmah naglasim.
Za moj temperament, Njemačka nije "obećana" zemlja. Jasno mi je da mnogi ljudi sa Balkana ovdje, na kraju, pronađu svoju sreću ili se barem uspiju integrisati, prilagoditi i biti dio sistema, ali ja ne pripadam toj kategoriji ljudi.

Navešću nekoliko primjera otuđenosti, hladnoće i generalno razlike u načinu života između prosječnog čovjeka sa Balkana i konkretno Nijemca.

Na primjer, uglavnom sam radila u timu sa Nijemcima, mada je bilo i stranaca i primijetila sam da na poslu ne piju kafu zajedno kada imaju pauzu, već svako za sebe.

Jednom sam pitala koleginicu da li želi da joj napravim kafu i ona se šokirala, pitala me ,,Želiš da napraviš kafu za mene?" Rekla sam ,,da'', možemo zajedno da pijemo kafu, jer imamo vremena. Bila je pozitivno iznenađena i nije baš znala kako da se ponaša. I tako sam nam napravila kafu, donijela čokoladu i mi smo 15 minuta sjedile, pričale i lijepo smo se osjećale. Nakon toga, ona se često nudila da i ona za mene napravi kafu, i da zajedno pijemo, jer joj se svidio takav način druženja. Ovo se dešavalo samo kada smo nas dvije same na poslu. Ukoliko bi bilo drugih ljudi, to nije dolazilo u obzir, jer takav način bliskosti i druženja na poslu jednostavno nije prihvatljiv.

Moram da naglasim da je ovo samo moje iskustvo i da ne generalizujem. Pričam isključivo ono što se meni dešavalo.

Takođe su mi bile grozne poslovne zabave, na kojima je energija bila kao na prosječnoj sahrani kod nas. Mozda je to morbidno poređenje, ali nažalost takav sam utisak stekla. Recimo, Božićna zabava na kojoj od muzike imamo flautu i violinu. I ljudi između sebe pričaju vrlo rezervisano i sa distancom ili uglavnom ćute. Moram da naglasim da je to je tim ljudi koji čak 20 godina radi zajedno. Ja sam sjela pored jedne gospođe iz Hrvatske koja radi kao čistačica, i njen komentar za muziku na zabavi je bio ,,Draga, šta je ovo?" Bila je sva u čudu. I tad sam se počela smijati i rekla ,,Kao da smo na sahrani",  sa čim se ona složila.

Ovo su samo simpatični primjeri koje navodim kao razlike između načina života kod nas i u Njemačkoj. Međutim, imala sam i bezbroj ekstremno ružnih primjera, od mobinga do diskriminacije, ali o tome ne bih govorila, jer bih mogla čitav jedan roman da napišem.

Iako se naš ljudi često druže međusobno i na taj način pokušavaju imati bolji kvalitet života, ja ipak nisam uspjela postati dio "naših", kako se to ovdje popularno kaže.
Razlog za to je ekstremni primitivizam koji obično prati te skupine ljudi. Čast izuzecima, naravno.

Tračevi, ljubomora, pomaganje, pa onda prigovaranje što im se na tu netraženu pomoć ne uzvraća adekvatno. Miješanje u privatni život, međusobno takmičenje (ko ima bolje auto, veću kuću u rodnom kraju, skuplju odjeću i sl.), davanje savjeta "jer ja sam ovde duže od tebe, ne znaš ti šta sam ja prosla...", insistiranja da se udam, jer "imam jednog momka za tebe" i tako u nedogled.

Bog mi je svjedok da sam pokušala biti dio "naših" ali odustala sam na vrijeme, jer se ni na Balkanu nisam družila sa takvom vrstom ljudi. Zaista bi bilo besmisleno da takav način života započnem ovdje.

Sve ovo me činilo jako nesrećnom, usamljenom i nezadovoljnom. I zato sam i odlučila da ne želim biti integrisana u sistem koji meni ne odgovara, jer me čini zombiranom i tužnom. Nekad sam čak zavidila ljudima kojim su se tako uspješno prolagodili, ali svi smo različiti i glupo je da se poredimo.

Njemačka je nekome majka, a nekome maćeha. Meni je definitivno maćeha i zato je napuštam sa zadovoljstvom. Auf Wiedersehen iliti po srpski dovidjenja. I zbogom", završavala ova djevojka svoju ispovijest za Aloonline.ba

Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na www.aloonline.ba