“Dok smo svi odrastali u relativno normalnim, situiranim porodicama, moju dobru drugaricu i njenog brata odgajala je baba. Do novca bi, pored male penzije zarađene u nekoj fabrici tekstila, dolazila tako što je heklala stolnjake i održavala hodnike stambenih zgrada. Ništa osim tih stolnjaka i hodnika nije vidjela, ali ničim nije pokazivala da vodi isprazan život.

Zastajala bi u hodniku da popriča s nekim u prolazu i odlazila kući da “pristavi ručak”. I dok bi se naši roditelji sa posla dovlačili umorni, ona je bila vesela, u onoj cvjetnoj haljini bez rukava, sa naočalama na pola nosa i mini – valom. Sve naše tajne je znala. Farmerke i šiške nam je ona skraćivala. I svima bila “Nana”. Kao primjer za sve loše stvari koje radimo navodila bi neku svoju Ružu iz mladosti, koja je izlazeći napolje sa “vlažnom kosom, golim stomakom i lako obučena, navukla neizlječive boleštine”.

Nikada je nisam vidjela ljutu, nisam čula da je podigla glas, požalila se da joj je teško ili da je nešto boli. Na sve roditeljske sastanke je stizala, stajala u zaštitu svojih unuka kada su pravili gluposti, na sve ekskurzije uspijevala da ih pošalje, da im omogući pristojnu garderobu, plati maturu. Njena sreća je bila u tome što je korisna, što daje. Uradila je sjajan posao.

Oni su izrasli u kvalitetne ljude, a ona je dočekala praunuke i doživjela duboku starost… Danas gledam neke uspješne, školovane ljude koji govore nekoliko jezika, zarađuju neke velike plate a pojma nemaju gdje su im djeca i šta rade. I nemaju vremena da im skrate šiške i farmerke, da im skuvaju ručak. I kao da svi pomalo zaziru od te riječi “ljubav”…”