Surogat majka iz Kanade otvoreno je progovorila o svom iskustvu i otkrila šta joj je bilo najteže dok je nosila dijete za druge – i, kako kaže, to nije trenutak kada bebu predate roditeljima.

Doun Vikhorst, 33-godišnja fotografkinja i majka petoro djece, odlučila je da postane surogat majka 2019. godine, nakon što je shvatila koliko se parova bori s neplodnošću.

Bila je surogat majka za dva gej para, a cijelo iskustvo opisala je kao nešto što joj je dalo snažan osjećaj smisla i "ispunjenosti".

Zašto se odlučila na surogatstvo?

Iako joj trudnoće nisu strane, Doun priznaje da nije bilo jednostavno. Uz brigu o petoro djece, morala je prolaziti i kroz uobičajene trudničke tegobe – mučninu, umor i bolove u leđima.

"Odlučila sam da postanem surogat majka kada sam shvatila koliko se ljudi muči sa začećem", ispričala je. Kaže da tek tada postanete svjesni sopstvene sreće kada vam trudnoće prolaze dobro i kada već imate porodicu.

"Nisam ni shvatala koliko sam srećna što imam petoro djece i što su sve moje trudnoće prošle jako dobro. Jednostavno sam osjećala da moje tijelo može učiniti nešto dobro za nekoga", rekla je.

Dotakla se i česte reakcije okoline – rečenice koju je, kaže, čula bezbroj puta: "Ja to nikada ne bih mogla, ne bih mogla da dam dijete".

Međutim, naglašava da se u surogatstvo ulazi s jasnim granicama i dogovorom, prenosi b92.

"Mnogi kažu da to nikada ne bi mogli jer ne bi mogli da 'odustanu' od djeteta, ali u taj proces ulazite potpuno svjesni da nećete izaći s bebom", objasnila je.

"Predaja bebe nije bila najteža"

Trenutak kada dijete predate roditeljima opisala je kao emotivan, ali i predivan – naročito kada vidite koliko im to znači.

Ipak, ono što ju je najviše pogodilo, kaže, došlo je prije i poslije porođaja

Najteži dio – usamljenost

Tvrdi da je pravi problem bio osjećaj usamljenosti.

"Najteži dio je zapravo bila usamljenost. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala potpuno nevidljivom", rekla je.

Prisjetila se trenutaka koji se nikada ne vide na "srećnim" fotografijama nakon porođaja – kako je sama sjedila po čekaonicama, u tišini se nosila s jakim emocijama, a zatim se vraćala kući svojim obavezama samohrane majke, gotovo bez vremena da uopšte shvati i obradi sve što je prošla.

"Sjećam se da sam sjedila sama u čekaonicama, nosila se s velikim emocijama ili se vraćala kući svojim obavezama bez pauze da obradim ono što sam nosila – doslovno i emocionalno", ispričala je.

Dodaje i da postoji neizgovoreno očekivanje da surogat majke sve "odrade u tišini", jer su same izabrale taj put – pa se podrazumijeva da se neće žaliti.

"Postoji to prećutno očekivanje da se jednostavno tiho nosite s tim. A kada ste s tegobama trudnoće uglavnom sami, sve to može biti još teže", rekla je.

Šta nakon svega?

U Kanadi je plaćanje surogat majkama protivzakonito, pa Doun tokom cijelog procesa nije dobila finansijsku nadoknadu. Iako joj predaja bebe nije teško pala, priznaje da nakon svega dolazi specifična praznina – nešto poput perioda tugovanja.

"Cijeli moj život vrtio se oko rađanja djeteta za ovaj par, a onda je odjednom sve bilo gotovo", kaže.

Uprkos svemu, ne žali što je dvaput bila surogat majka. Ipak, smatra da se o jednoj važnoj stvari premalo govori – o potrebi sistemske podrške ženama koje prolaze kroz taj proces.

"Mislim da bi bilo sjajno kada bi postojalo više usluga za surogat majke, poput grupa podrške, kako se ne bi osjećale tako usamljeno", zaključila je.