„Lažeš! To dijete nije moje!“ Branko je vikao tako glasno da su komšije u zgradi morale čuti svaku riječ. Stajala sam u kuhinji, držeći malog Leona u naručju, a suze su mi se slivale niz lice. Nikada nisam mislila da će mi život postati takva sapunica, ali evo me – u malom stanu na Novom Beogradu, gdje se zidovi tresu od vriske, a povjerenje se raspada kao stari malter.

Sve je počelo kada sam rodila Leona. Branko je bio čudan, distanciran, a onda su krenule glasine. Njegova sestra Marina, uvijek spremna na tračeve, šapnula mu je da me je viđala s Dejanom iz komšiluka. „Dejan uvijek dolazi kod tebe kada Branko nije kod kuće“, rekla je. Nisam ni slutila da će te riječi biti dovoljne da posiju sjeme sumnje koje će izrasti u čudovište.

„Branko, molim te, pogledaj ga! Ima tvoje oči!“ Pokušala sam da ga ubijedim, ali je samo odmahnuo glavom. „Baš me briga! Ako si sigurna, uradi DNK test!“

Nedelje su prolazile u tišini i hladnoći. Branko je spavao na kauču, a ja sam plakala svake noći u Leonovoj sobi. Moja majka, Jasna, dolazila je svaki dan i pokušavala da me utješi. „Draga, muškarci su takvi... Ali ako si sigurna u sebe, nemaš čega da se plašiš.“

Ali ja sam se plašila. Ne rezultata testa – znala sam istinu – već onoga što će ostati od nas kada sve ovo prođe. Branko je pristao na test tek kada ga je njegov otac Steva pritisnuo: „Sine, nemoj da sramotiš porodicu. Ako imaš sumnje, riješi to kao muškarac.“

Test smo uradili u jednoj privatnoj klinici. Sjećam se hladne ruke medicinske sestre i pogleda koji mi je uputila – kao da sam već osuđena na propast. Branko nije rekao ni riječ cijelim putem kući.

Rezultati su trebali stići za dvije sedmice. U međuvremenu, Marina je organizovala porodični roštilj kod svoje porodice na Avali. „Cijela porodica će biti tamo, dođite svi!“, rekla je kroz stisnute zube, gledajući me kao uljeza.

Tog dana nebo je bilo sivo, ali dvorište je bilo puno smijeha i mirisa ćevapa. Djeca su trčala oko stola, dok su odrasli ispijali pivo i razgovarali o politici. Sjedila sam sa strane, osjećajući se kao duh.

Kada je došlo vrijeme za desert, ustala sam i pozvala sve za sto. „Imam nešto važno da kažem“, počela sam drhtavim glasom. Svi su zaćutali. Izvadila sam kovertu s rezultatima DNK testa iz torbe.

„Branko me je optužio da sam lagala da je Leon njegov sin. Pristala sam na test jer nemam šta da krijem. Evo rezultata.“ Gledala sam ga pravo u oči dok sam otvarala kovertu.

Marina je prevrnula očima, a Steva se namrštio. Branko je izgledao kao da će se onesvijestiti.

Čitala sam naglas: „Podudaranje od 99,99%. Branko Kovačević je biološki otac Leona Kovačevića.“

Nastala je tišina. Čak su i djeca prestala da trče. Branko je spustio glavu i ostao nem. Marina je pocrvenjela od stida.

Moja majka je prva progovorila: „Eto te! Sram te bilo!“

Branko je ustao i pokušao da me zagrli, ali sam se odmakla. „Mjesecima si me mučio sumnjama, slušao tračeve umjesto mene... Kako da ti ponovo vjerujem?“

Prošaputao je: „Žao mi je... Bio sam glup... Marina mi je napunila glavu...“

Marina se branila: „Samo sam rekla šta sam vidjela! Nije moja krivica što si ljubomoran!“

Steva je udario pesnicom o sto: „Dosta! Naša porodica se raspada zbog gluposti!“

Ostatak dana prošao je u tišini. Niko više nije pričao o tome, ali sam osjećala kako me svi gledaju s mješavinom stida i saosjećanja.

Kada smo stigli kući, Branko me je molio za oproštaj. „Aleksandra, kunem se, nikada više neću sumnjati u tebe... Samo mi daj još jednu šansu.“

Dugo sam ga gledala i tiho rekla: „Povjerenje se teško gradi, a lako se gubi. Ne znam da li ću ikada moći da zaboravim kako si me gledao tokom tih mjeseci – kao stranca u sopstvenom domu.“

Noćima poslije toga nisam mogla da spavam. Razmišljala sam o svemu – o Marininim riječima, Brankovoj slabosti, svom bolu i Leonovoj budućnosti.

(Stil)