Jovica iz okoline Kruševca proveo je poslednjih 12 godina krstareći drumovima Evrope kao vozač autobusa. Vozio je i po kiši, i po snegu, i po suncu, samo da obezbijedi bolji život svojoj porodici i da opremi kuću za koji su on i supruga digli kredit. Dok su točkovi njegovog autobusa gutali kilometre, gutao je i on knedle usamljenosti, vjerujući da njegova žena kod kuće broji dane dok se on ne vrati. Ali, život mu je priredio bolan udarac od kog ne može da se oporavi…

Posao vozača je bio težak, ali Jovica nije imao drugog izbora. Bio je to jedini način da zaradi dovoljno para za otplatu kredita i udobniji život njegove porodice. Nije mogao ni da pretpostavi da će mu supruga prirediti šok života i pronaći ljubavnika. I to onog kojeg je Jovica odlično poznavao.

"Viđali smo se tri puta godišnje"

"Često nisam znao ni koji je dan. Samo sam vozio. Znao sam da svaka vožnja donosi još koji dinar više za kuću, za djecu, za nju... Mislio sam da gradimo život zajedno", priča Jovica.

Problemi su nastali u posljednjih par godina. Kako kaže Jovica, osetio je kao da se udaljavaju, kao da se njegova supruga hladi.

"Ja sam mislio da je to normalno, ja sam stalno na putu, ona sama sa djecom. Viđamo se tri puta godišnje, kad uspijem da dobijem odmor. Ja sam uvijek odbrojavao dane do našeg dolaska, a ona moje odsustvo pametno iskoristila".

A onda – šok.

"Uhvatio sam je na djelu"

"Tog jutra se toliko čudnih stvari izdešavalo, kao da je Bog namještao da se sve poklopi. Imao sam vožnju za Beč. Kad je trebalo da nastavim dalje, šef me zovnuo i rekao da će autobus da preuzme kolega sa jednim mlađim dečkom, da ga obučava, a ja da idem kući i da se javim kroz par dana. Bio sam blizu Kruševca, pa sam odlučio i da se ne javljam mojima, da ih iznenadim. Vraćao sam se avionom do Beograda, pa tamo svratio u šoping, da kupim nešto za klince i za suprugu parfem koji voli. Ušao sam tiho, nisam htio da je budim... A onda sam čuo smeh. Muški smijeh. U mojoj kući. U našem krevetu."

Jovica je, kako kaže, zanijemio. Noge su mu klecale, ruke drhtale, a srce – kao da je stalo.

"Kad sam vidio s kim me vara… odrazilo se na moje zdravlje. Znate onaj osjećaj kad krv krene da vam ključa, a tijelo da se hladi? To. Taj čovjek... bio mi je nekadašnji kolega, čak sam mu i pozajmljivao pare kad nije imao."

"Znam da mi je zujalo u ušima, mrak pao na oči. Plašio sam se svojih postupaka, a moja žena... neprepoznatljiva. Mrtva hladna. Kao da je to sasvim uobičajen prizor. Kasnije sam shvatio da je to za nju bilo olakšanje. Kao da je samo čekala da ja kažem - odlazi! Pa da bude da sam ja taj koji je odlučio da se rastanemo".

Dok Jovica danima nije znao da li je u snu ili u javi, njegova supruga je, bez trunke kajanja, spakovala kofere i otišla – s ljubavnikom. A pare? Sve što je godinama slao kući – istopile su se na putovanjima, salonima lijepote, večerama i poklonima za drugog muškarca.

"Zamislite da 12 godina radite, ne viđate djecu, živite na točkovima, a onda shvatite da ste zapravo finansirali tuđu ljubavnu romansu", kaže Jovica kroz gorak osmijeh.

Danas pokušava da se oporavi – kaže da je ubrzo saznao da ima šećer, da je smršao 18 kilograma, uz terapije, tablete i podršku prijatelja. Vozi i dalje, ali kaže da više ne sanja o kući – jer kuće, u pravom smislu te riječi.