Njegova majka ga je opisivala kao „budnog i osjetljivog“, dječaka koji nije volio da bude sam.

Trevor Džadž Voltrip rođen je 2001. godine u Šrivportu (Luizijana, SAD) pod izuzetno teškim okolnostima. Na svijet je došao sa rijetkom i teškom urođenom bolešću – hidranencefalijom – zbog koje su mu gotovo potpuno nedostajale moždane hemisfere.

Hidranencefalija je ekstremni oblik porencefalije kod kojeg se moždane polutke skoro u potpunosti ne razviju. Obično ostanu mali mozak i moždano stablo normalnog oblika, a bazalni gangliji i lobanja izgledaju uredno.

Djeca sa ovom bolešću često imaju epileptične napade, usporen psihomotorni razvoj i intelektualna ograničenja. Dijagnoza se često postavlja prenatalnim ultrazvukom, a potvrđuje skenerom ili magnetnom rezonancom mozga.

„Budan i osjetljiv“

Uprkos tako teškoj dijagnozi, Trevor je nadmašio sva očekivanja ljekara. Prvobitno su ga smatrali „posebnim slučajem“ jer su prognoze bile da neće živjeti duže od 12 nedjelja. Međutim, doživio je prvi rođendan, a potom i još punih 12 godina života.

Njegov život bio je moguć zahvaljujući izuzetnoj brizi porodice. Majka Elizabet i otac koristili su hranidbenu sondu kako bi mu obezbijedili ishranu, dok su ljekari i terapeuti pružali redovnu fizičku stimulaciju radi očuvanja funkcije mišića i zglobova.

Iako nije mogao da govori niti da vidi, Trevor je bio svjestan okoline. Njegova majka ga je opisivala kao „budnog i osetljivog“, dječaka koji nije volio da bude sam. Uprkos teškim ograničenjima, pokazivao je znakove interakcije i razumijevanja svijeta oko sebe.

Do 2005. godine, napredovao je bolje nego što su ljekari očekivali. Elizabet je primjetila da dobija na težini i razvija 15 zuba, što je bio dokaz da reaguje na okolinu i kontroliše određene radnje. Često je govorila: „Gledam ga i vjerujem da je ovdje s razlogom. Zahvaljujem Bogu svaki dan.“

Brojna porodica

Trevor je preminuo 25. avgusta 2014. godine. Bio je član baptističkog hrama u Šrivportu, a u njegovom sjećanju naglašeno je da je bio voljen od svih koji su ga poznavali, pun života i ličnosti. Iza sebe je ostavio majku Elizabet, očuha Erika, oca Kevina, sestre Hejli, Dalas i Abigejl, kao i braću Džošuu i Erika mlađeg.

Nakon njegove smrti, Elizabet se uključila u grupu za podršku roditeljima djece sa hidranencefalijom. Istakla je koliko joj je značilo da upozna druge porodice u sličnoj situaciji, jer je ranije mislila da je jedina koja prolazi kroz ovakvo iskustvo.

Priče poput Trevorove dotakle su mnoge. Ljudi su podsjećali koliko ih je njegov život inspirisao, a brojni su izražavali saučešće i poštovanje porodici. Trevorov život, iako kratak, pokazuje nevjerovatnu snagu ljudskog duha i ljubavi roditelja prema djetetu, uprkos neizlječivim izazovima.

(Alo.rs)

BONUS VIDEO: