Koliko je teško živjeti sa narkomanom svjedoče mnoge priče, ali kako je jednoj majci koja zna da je njen sin narkoman - najbolje se vidi u ličnoj ispovijesti:

"Moj sin je narkoman. I ja to znam.
Ne pravim se slijepa, ne lažem sebe. Kad mu dam pare, znam tačno gdje idu – pravo u džep onome ko mu prodaje smrt. Znam i da, ako mu ne dam, može da se desi nešto gore – da ga pretuku, ubiju ili da umre u lomovima svog tijela i duše.
I zato dajem. Ne iz ljubavi prema drogi, nego iz straha da ne izgubim dijete, iako ga ovako gubim svakoga dana.

Dešavalo se prije da kažem "nema", a onda on poludi, počeo je jednom da davi svog oca, pretvorio se u životinju. Vidjela sam tada da nemam izbor - da bih sačuvala sebe i njega moram da mu dam taj novac.

Nekad, kad se ‘smiri’ poslije doze, umije da me zagrli, da priča normalno, kao nekada. U tim trenucima se pravim da je sve dobro, da moj mali dječak još uvijek postoji negdje ispod svih tih igala i praha. Ali kad nema, on postaje neko drugi – nasilan, mračan, opasan. Ne gledam u njegove oči tada, jer tamo više nema mog sina, samo praznina i bijes.

Probala sam da ga spasim. Više puta. Skupljala sam pare za kliniku, vodila u crkvu, molila ga da ode, da nas ostavi, da živi negdje drugdje. Otišao bi, izdržao koji dan i pobjegao nazad. Ili bi ga izbacili, jer nije htio saradnju. I svaki put kad bi se vratio, ja bih bila još starija, još umornija, još slomljenija.

A kako je počelo… To me najviše boli. Bio je dijete. Moje lijepo, pametno, vedro dijete. U komšiluku je bilo starijih momaka – ‘frajeri’, kako su se zvali među sobom. Bilo im je zabavno da njemu, malom, daju da povuče dim. Smijali su se kako on tako mali reaguje na travu, a on tako mali se osjećao kao "dio ekipe". Oni su stali na travi, možda popili nešto, ali on… on je nastavio. Pronašao je sve jače i jače otrove, dok nije stigao do najgorih.

Moj muž nije mogao to sve da izdrži - otišao je. Pola rodbine nas se odreklo, a ona druga polovina jednostavno ne priča sa nama. Ja sam sada sama sa njim.

Kad prođemo ulicom, svi znaju – obilježena sam kao majka narkomana. Nosim taj pečat. Ljudi okreću glavu, neki iz sažaljenja, neki iz prezira. A ja samo idem dalje, dan po dan, moleći Boga da on živi još, samo još malo.

Ne znam koliko još mogu. Ne znam da li je ovo pomaganje ili lagano guranje u propast. Znam samo da je to moje dijete, i da, ma koliko me boljelo, ne umijem da ga pustim da umre.", prenosi Stil.