No, iako na prvi pogled djeluju kao trijumf ljubavi nad razlikama, takve zajednice nerijetko se suočavaju s ozbiljnim izazovima. Razlike u mentalitetu, običajima i vrijednostima mogu postati prepreke koje zaljubljeni parovi ne uspiju prevladati, bez obzira na početnu strast. Takvu priču donosi i slučaj Alene, Ruskinje koja je radila kao turistički vodič u Turskoj. Tokom boravka u Alanyi, jednom od najposjećenijih mediteranskih odredišta, upoznala je vlasnika lokalnog kafića. Njihova se ljubavna priča razvijala brzo i intenzivno; ubrzo su odlučili stupiti u brak, a Alena se preselila u taj turski grad s namjerom da ondje započne novi život.

Isprva se činilo kako je riječ o bajci. No, samo godinu dana poslije, bajka se pretvorila u gorak rastanak i povratak Alene njenoj majci u Rusiju. U svojoj ispovijesti za ruski portal „Dzen.ru“ otvoreno je progovorila o tome kako su kulturne razlike i rigidna uvjerenja njezina supruga u potpunosti ugušili njezin identitet.

“Moj muž Turčin mi je poslije vjenčanja zabranio da radim. Rekao je da on, kao muškarac, treba osigurati svoju porodicu, a da ja trebam ostati kod kuće, čistiti i kuhati. Svaki je dan bio isti: on bi došao s posla, sjeo na kauč i gledao TV. Morala sam trčati oko njega – donijeti mu čistu odjeću, odnijeti prljavu, poslužiti hranu. Svaka večera morala je sadržavati nekoliko jela i biti svježe pripremljena, jer je tako kuhala i njegova majka. Kad sam mu na početku braka poslužila supu koju sam skuhala dan ranije, nastao je skandal”, ispričala je Alena.

Nije se smjela šminkati ni oblačiti po svom ukusu

Njezin se svakodnevni život sveo na kućanske obaveze, bez prava da iziđe iz stana bez muževa dopuštenja. Kako sama priznaje, osjećala se kao u zatvoru.

“Dok je moj muž radio, ja sam sjedila kod kuće. Da bih otišla u trgovinu, na tržnicu, u kozmetički salon, morala sam tražiti dopuštenje od muža. Bilo mi je zabranjeno sastajati se s prijateljicama. Naveče bi moj muž došao s posla, umoran i šutljiv, zurio bi u televizor. Budući da sam cijele dane bila zatvorena u stanu, htjela sam barem naveče negdje izići, ali on je za to bio previše lijen. U prosjeku bismo prošetali jednom sedmično, vikendom. Ostatak vremena bila sam zatvorena između četiri zida.”

Poseban oblik kontrole njezin je suprug provodio i nad njezinim izgledom. Aleni nije bilo dopušteno oblačiti se po vlastitom ukusu niti se šminkati.

Htio je da mu bude kao mama

Njene riječi otkrivaju koliko su stroga pravila o oblačenju bila dio njihove svakodnevice: nije smjela nositi suknje iznad koljena, a šminka je bila strogo zabranjena.

Uz ograničavanje kretanja i vanjskog izgleda, razlog čestih trzavica bila je i kuhinja. Iako je Alena vješto pripremala ruska jela, njezin je suprug insistirao isključivo na tradicionalnoj turskoj kuhinji, očekujući da se na njezinu stolu svakodnevno nađe ono što bi mu mogla skuhati vlastita majka. Time se dodatno produbljivao jaz među njima, nagrizajući temelje njihova braka.

Priča ove mlade Ruskinje podsjetnik je koliko ozbiljnih prilagodbi međunarodni brakovi nerijetko zahtijevaju. Nažalost, u njeinu slučaju ljubav nije uspjela nadjačati tradicijske norme i uvjerenja koja su joj u konačnici oduzela slobodu – te je vratila kući, s bolnim iskustvom više, ali i s novostečenom sviješću o važnosti vlastitog dostojanstva i identiteta.