Udala sam se iz pogrešnih razloga. Ne iz ljubavi, ne iz strasti, ne iz sigurnosti... već iz slabosti. Bila sam mlada, nesigurna, izgubljena među svojim željama i tuđim očekivanjima. On je bio tu – stabilan, dobar, pažljiv. Sve ono što bi trebalo da tražim, ali što u tom trenutku nisam znala da cijenim. Nisam bila zaljubljena. Zapravo, smetalo mi je mnogo toga – kako se oblači, kako hoda, kako govori. Nije bio ni lijep ni bogat. Bio je... običan.

U tom trenutku to mi je bilo dovoljno. Ili sam bar sebi to tako objašnjavala.

Ali kako su godine prolazile, kako sam se profesionalno razvijala, kako su rasle moje ambicije i samopouzdanje, tako je rastao i moj prezir prema njemu. Počela sam da vjerujem da zaslužujem više. Više uzbuđenja, više pažnje, više "hemije". Sve više sam ga gledala s visine, kao da je neka greška mog prošlog, slabijeg ja.


Počela sam da ga varam. Prvo iz radoznalosti, onda iz dosade, a zatim iz navike. Muškarci su dolazili i prolazili – neki lijepi, neki šarmantni, neki puni samopouzdanja. Svaki od njih bio je neka vrsta dokaza da još uvijek "imam to nešto", da nisam "zarobljena", da nisam "osuđena" na život sa čovjekom koji mi ne uzbuđuje ni srce ni telo.

On je ćutao. Sve je znao, ili barem osjećao. Nikada me nije pitao, nikada pravio scene. Bio je tih, strpljiv, uvijek prisutan, uvek tu kad zatrebam. A ja sam to doživljavala kao slabost, ne kao ljubav.


A onda se dogodilo nešto što me je potpuno razorilo – razboljela sam se. Teško, ozbiljno. Bio je to trenutak kad su svi ti "lijepi" muškarci nestali. Niko nije imao vremena. Niko nije znao kako da se nosi s mojim suzama, s mojim ćutanjem, s mojom kosom koja je počela da opada, s mojim tijelom koje se mijenjalo iz dana u dan. Osim njega.


On je bio tu. Dan za danom. U bolnici, kod kuće, pored kreveta, s kašikom u ruci, s osmijehom na licu. Gledao me kao da sam najljepša žena na svijetu, iako sam se ja osjećala kao olupina. Jedne večeri, kad sam ga pitala kroz suze zašto to radi – zašto ostaje, zašto me još gleda tako – odgovorio je mirno:


"Zato što se ljubav ne mjeri time koliko neko zaslužuje, nego koliko ti želiš da voliš."


Te riječi su me zaledile. U tom trenutku, kao da sam prvi put u životu vidjela čovjeka koji mi je bio muž. Prvi put sam vidjela ne samo njegovu ljubav, već i svoju ogromnu prazninu. Shvatila sam da sam ga gledala očima ponosa, a ne očima duše. Da sam tražila površno, a bježala od suštine.


I da sam, sve te godine, varajući njega – najviše varala samu sebe.


Ne znam da li mi je oprostio. Rijetko pričamo o prošlosti. On nije čovjek koji se vraća unazad. Ali svakim danom pokazuje da još uvijek bira da bude tu. Ne zato što mora – nego zato što voli.


Ja, s druge strane, svaki dan živim sa grižom savjesti. I pokušavam, sitnim stvarima, tihim gestovima, da mu pokažem da sam konačno naučila da gledam srcem. I da danas, više nego ikad, znam šta znači voljeti – i koliko je lako pogriješiti kad ljubav gledaš kroz sopstvenu prazninu.

(Kurir Stil)