Rođena u vihoru istorije

Mira je rođena 1933. godine u Poljskoj, u vrijeme Velike depresije. Njen otac bio je obućar i rezervista u vojsci, a kada je počeo Drugi svjetski rat, zarobljen je i odveden u Nemačku. Porodica mu se kasnije pridružila, a male Mira i njeni najbliži našli su se u derutnoj kući, bez prava na školovanje, jer nisu bili njemački državljani.

„Dok su njemačka djeca išla u školu, mi smo preživljavali kopajući po otpadu. Jednom smo našli stari gramofon, to nam je bila zabava.“

Sjeća se i kako je iz sela posmatrala američke avione kako nadleću, i britanskih zarobljenika koji su, izmučeni glađu, jeli travu dok su ih Nijemci sprovodili kroz selo. Mira tada nije govorila engleski, ali kaže da je željela da ih razumije i pomogne.

Novi život na drugom kraju svijeta

Nakon rata, porodica je premještana iz logora u logor. Proveli su neko vrijeme u Italiji, a zatim 1950. godine, kada je Mira imala 17, stigli su brodom SS Skaugum u Australiju. Prvo pravo kupatilo, pasta za zube umjesto pepela i miris slobode – kaže da je osjećaj bio gotovo nadrealan.

„Melburn je bio raj. Sve je bilo drugačije. Prvi put smo mogli da dišemo.“

Uskoro su se nastanili u Porepunkahu, a Mira je tamo upoznala svog budućeg supruga, Brusa. Vjenčali su se 1954, ona je imala 21, a on 24. Zajedno su izgradili kuću sopstvenim rukama – kopali temelje i bunar ručno, bez mašina.

Tajne dugog i ispunjenog života

Mira kaže da joj je uvijek bilo važno da bude aktivna. U mladosti je svakodnevno vozila bicikl 24 kilometra do posla i crkve – u štiklama. Radila je u ugostiteljstvu i maloprodaji, a kod kuće je uzgajala djecu i bavila se farmom.

„Nikada nisam sjedila za stolom. Danas još uvijek dosta šetam po kući i napolju, volim vrtlarstvo.“

Njena ishrana je jednostavna i zdrava: ovsena kaša, tost, supa puna povrća, riba, piletina, orasi, a retko crveno meso. „Ne pušim, ne pijem, i tek sam nedavno počela da pijem kafu.“ Kaže da se trudi da izbjegava previše voća jer je na granici sa dijabetesom – ali i dalje mu ne može odoljeti.