Petar Lubarda bio je čuveni slikar, a zbog svih priznanja koje je dobio širom svijeta i raznih drugih postignuća postao je jugoslovenski kulturni diplomata. Međutim, koliko je bio apstraktan u umjetnosti, toliko je bio mističan u privatnom životu, a njegova ljubavna priča sa Verom Protić slovila je za jednu od najfatalnijih u Beogradu.

Prema riječima rodbine i poznanika, Petar Lubarda je bio dobar i lijep čovjek nižeg rasta. Blage naravi i vrlo vrijedan i predan poslu. Kažu da je neprestano radio. Zatvarao se u atelje iz kog dugo ne bi izlazio, često slikajući i po šesnaest sati dnevno. Večeru, koju bi mu supruga servirala, imao je u ponoć, ali je i taj obrok prekidao kako bi prišao slici i dodao određeni detalj. Njegovi radovi su bili velikih formata, pa je često satima stajao, četkicom praveći poteze. Na primjer, za sliku "Kosovska bitka" uradio je nebrojeno skica, crteža i slika, pa je tek onda završio konačnu verziju. Mnogo je volio poeziju i pojedine pjesme bi predstavljao kroz svoje radove. Volio je da čita, filozofiju, klasičnu muziku, džez, Bitlse, tadašnju modernu muziku, a imao je i veliki tirkizni tranzistor.

Vera Lubarda, djevojački Protić, važila je za jednu od najljepših žena Beograda. Imala je gustu crnu kosu i vrlo upečatljive oči kojima je, prema riječima savremenika, zavodila, ali koje su, ujedno, kod drugih izazivale neprijatnost. Često ih je krila velikim naočarima. Petra je upoznala 1946. godine u slikarskom ateljeu Mila Milunovića, njenog tadašnjeg profesora na Likovnoj akademiji, i kako je jednom napomenula "od tada se više nisu rastajali". Ubrzo su se vjenčali u veoma privatnoj ceremoniji na kojoj čak ni njihove porodice nisu bile prisutne. Iako je bila mnogo mlađa od njega, Petar ju je obožavao. Zvala ga je "moj stari". Opraštao je njene hirove, često je doživljavajući kao dijete. Išli su na putovanja van Jugoslavije i vraćali se sa raznim suvenirima. Kao talentovani slikar, moglo bi se reći da je Vera Petru bila menadžer. Pisala je izvještaje o izložbama i prodaji slika.

"Ja u tome (slikarstvu) imam dobrog kritičara - ženu, pošto je i ona slikar. Ona mi oštro kaže neke stvari. Često se i naljutim. Ali, na stranu ljutnja, ipak vidim da je to tačno", izjavio je Petar u jednom intervjuu.

Sa suprugom Verom živio je u Iličićevoj ulici broj 1, u dedinjskoj vili na prostoru nekadašnjih topčiderskih vinograda. Savremenici kažu da je bila rijetkost upoznati toliko zaljubljen bračni par. Lubarde su izlazile po tadašnjim popularnim gradskim mjestima i družile se sa slikarima, kolekcionarima, kulturnom elitom Beograda.

"Petar i Vera nikad nisu izašli iz kuće bez taksija, a to je tad predstavljalo privilegiju kod umjetnika. Petar se družio sa Čelebonovićem, Peđom Milosavljevićem, Cucom Sokić, Danicom Antić, Gojkom Banovićem, Brankom Ćopićem i mnogim drugim", napominje Đuro Lubarda.

Šta se krilo iza zatvorenih vrata?

Kako su godine odmicale, Lubarde bi se često zatvarale u svoju vilu. Rodbina i prijatelji polako su gubili kontakt sa Petrom. Vera je voljela da se druži sa "odabranim svijetom", dok je Petar bio bliži narodu. Po temperamentu su bili potpuno različiti, pa se brzo shvatilo ko je zapravo dominantan u kući.

"Odnos im je bio vrlo paradan. Vera je bila vrlo vješta i znala je da se damski ponaša. Petar je bio skroman, ali uviđavan. Nije bio bahat, već gospodski čovjek, kulturan, gradski boem. Govorio je francuski. Kad Vera ne bi htjela da priča privatne stvari pred drugima, govorila bi s njim na francuskom. Tu veux pisser? ('Hoćeš li da piškiš?'). Koristili su svoj šifrovani jezik", kaže Đuro i dodaje:

"Vera ne bi dozvolila da Petar i moja majka budu i dva minuta nasamo. Niko joj nije stao na put da je zaustavi u njenim namjerama, ma kakve one bile. Petar je bio toliko moćan u svom stvaralaštvu, ali je očito bio veoma slab na Veru. Imala je zmijske oči. Veoma ružne stvari su se dešavale u toj kući, a Petrov život je bio veoma težak", smatra Đina.

Sa prvim komšijama, porodicom Kosovac, Petar i Vera su se pozdravljali samo preko ograde. Nikad im nisu ušli u kuću.

"Vera nikog nije primala u kuću. Nikad nije došla kod nas u posjetu. Kad bi nestala struja, telefonom bi me pozvala da pita znamo li šta se dešava i kad će ponovo stići. Pored toga bismo pričali o macama i kucama. Vera bi uvijek pričala preko prozora ili bi me pozvala sa terase: 'Aleksandra!', a ja bih joj iznijela persijskog mačka kom bi se svaki put oduševila. Doživljavala sam ih kao umjetnike", kaže komšinica Aleksandra Saša Kosovac.

Prema Đurovim riječima, Vera je bila razlog zbog kog je Petar gubio prijatelje. Iako je bio jak, nije mogao da joj se suprotstavi. Đuro je sa Petrom pričao o svakodnevnim stvarima, muzici, putovanjima, a kad su bili sami i o ozbiljnim temama. Međutim, uvijek su bili pod Verinom kontrolom. Đuro tvrdi da je on jedina ličnost prema kojoj se Vera korektno ponašala. Nikad mu nije zatvorila vrata, a i dolazila je taksijem kod njega da mu uruči sliku koju bi mu Petar poklonio.

"Nisam doživio neprijatnosti s njene strane, ali su one isplivavale u pozadini. Ima toliko neprijatnih stvari… Bila je kobna po njegov život. Mislim da je Petrova slika 'Čovjek i zvijeri' posvećena njegovoj borbi sa Verom", kaže Đuro.

Razvod zbog afere sa kumom

Iznenada, Petar i Vera su se razveli šezdesetih godina. Ostavila ga je zbog ljubavne afere sa drugim čovjekom, oficirom Udbe, koji im je bio kum na vjenčanju. Đina ga se sjeća, njegova sestričina.

"Imao je 'folksvagen' i vozio nas je po gradu. Zvao se Đoko Perović, i bio je pripadnik visoke tajne službe. Petar to nije vidio, ili nije htio da vidi. Jednog dana, Vera je odlučila da ode sa Đokom. Došao je kamion i radnici su, po Verinom naređenju, pokupili sve iz kuće. Cijelu ju je ogulila – namještaj, slike i otišla. Petar je tad zvao svoju drugaricu Ljubicu Perović i rekao joj: 'Molim te dođi, ovo čudovište je otišlo'. Ona je to ispričala mojoj porodici. Ljubica ga je našla u vrlo lošem zdravstvenom stanju, u prljavom krevetu. Sa suprugom ga je odvezla u bolnicu gdje se povratio. Doktor je rekao da mu je organizam veoma zapušten. Nije jeo kako treba i nije brinuo o sebi. To je bilo više godina prije njegove smrti. U početku mu je bilo teško bez Vere, ali se oporavljao. Ljubici je dao novac da mu pripremi slavlje i pozove više ljudi. Na toj žurci je upoznao izvjesnu Lolu, opersku pjevačicu, i s njom je određeno vrijeme bio zajedno. Mojoj mami je pisao da ne brine, da mu je bolje, da nije sam. Kad je Vera čula za tu vezu, počela je da mu telefonira, a on je odbijao da je pozove. Đoko je navodno izvršio samoubistvo, skočivši sa petog sprata, a Vera je došla Petru na vrata. Budimo realni, da li bi jedan muškarac zbog ljubavne afere skočio sa petog sprata?", smatra Đina.

Ipak, obnovili ljubav

Čim se Vera vratila Petru, sve se vratilo u pređašnje stanje. Prema riječima komšija, kad bi "nepoželjni posjetioci" čekali pred njihovom kapijom, Vera bi otvorila prozor i viknula da nisu kod kuće. Niko nije znao kad su se ponovo vjenčali. Zbog toga je Petrova drugarica Ljubica bila razočarana u Petra, znajući šta je sve prošao zbog Vere. Petar je šezdesetih otišao u Indiju, a Vera nije dobila vizu, pa je pismima iskazivala koliko joj nedostaje i da ga čeka u Rimu. Trebalo je da ostane u Indiji godinu dana, ali je poslije šest mjeseci otišao u Rim, a potom u Beograd. Preskočio je Izrael, iako je obećao porodici da će ih posjetiti. To se nikad nije desilo.

"Koliki je Vera bila manipulator, postoji još jedna priča. Petar je od Japana dobio nagradu, kao i poklon za suprugu – carsku bisernu ogrlicu. Vera, kad ga je napustila, odnijela je ogrlicu u radnju za zakup, i oni su je stavili u izlog. Kad je prolazila pored radnje sa Đokom, uzviknula je: 'Jao, što je lijepa! Hoćeš li mi je kupiti?' I on je ušao u radnju i kupio joj tu istu ogrlicu, tako da je dobila i ogrlicu i novac", kaže Đina.

Nakon Petrove smrti sve se promijenilo

Petar je preminuo 1974, u 67. godini. Ne zna se zašto. Petrovim potomcima nisu poznati rezultati njegovih medicinskih kartona. Navodno su izgubljeni. Petar se, po povratku iz Indije, bavio kompozitnim slikarstvom i počeo je da koristi sintetičke boje. To nisu bile boje koje su na bazi vode, već nitro lakovi. Vjeruje se da je to uticalo na njegovu smrt. Kad je Olga Perović radila intervju s njim početkom sedamdesetih, već je hodao sa štapom. Pojedini vjeruju da ga je Vera trovala. Čak se i jedan blizak prijatelj ispovjedio kako mu je Petar jednom to rekao, ali da je bio opčinjen njom bez obzira na sve – da može i da ga truje, samo da je tu; da prođe prostorijom. To mu je bilo dovoljno za cijeli dan.

Petrova smrt je bila veliko iznenađenje za bliske prijatelje, kao i za cijelu Đininu i Đurovu porodicu. Nisu to očekivali. Budući da je pismo tad bilo najčešći oblik komunikacije, nisu znali da je mnogo bolestan. Đuro je znao da je Petra pred smrt mučila i reuma, pa se slabije i kretao. Na čestitki koju je poslao nekoliko mjeseci prije smrti, primijetili su njegov loš rukopis. Međutim, prema Đininim riječima, Vera je uvijek prepravljala njegove tekstove. Kad god bi bili "škrabani", ona bi pravila selekciju riječi. U vrijeme Petrove smrti, Đina je bila u roditeljskoj kući u Izraelu, s malim djetetom, sa drugim u stomaku, a muž joj je bio mobilisan zbog rata u Izraelu.

"Sjećam se maminog plača. Nikad je nisam vidjela u takvom stanju. Osjećala se da je izgubila sve što je imala. Organizovala sam joj let za Beograd i stigla je na sahranu. Meksički predsjednik je isti dan dolazio u Beograd i ulice su bile zatvorene. Vera nije htjela da čeka moju majku, koja je stigla na beogradski aerodrom nekoliko minuta prije početka sahrane. Kad je stigla na ceremoniju, mama je bila uplakana i pod velikim stresom, a Vera joj je rekla: 'Prestani da plačeš ili ću te išamarati'. Tu noć mama nije prespavala u Petrovoj kući, već kod porodičnih prijatelja", prisjeća se Đina.

Petrova sestričina tada nije znala kakav odnos imaju njeni ujak i ujna, roditelji joj nisu pričali. Iz ljubavi je Veri napisala pismo, i ono je jedina dokumentacija od Petrove porodice koja je nađena u kući Lubardi. Đina joj je tada poručila da se nada da će se njena ujna potruditi i sačuvati sva ujakova djela, da zajedno očuvaju njegov legat, da Đinina djeca i unučići, kao i mnogi drugi zainteresovani, pamte kakav je čovjek bio.

Đuro je identifikovao Petrovo tijelo. Poslije sahrane, skoro niko od rodbine nije došao u kuću na Dedinju, i ne zna se zašto, ali se pretpostavlja da je to bilo zbog Vere.

Vera prekinula sve veze sa Petrovom porodicom

Petar nije imao djece, a Vera je odmah poslije njegove smrti prekinula vezu sa njegovom rodbinom. Kontaktirali su je da im javi kad bude otvoren planirani legat, ali im je rekla da još nije vrijeme za to. Iz novina su saznali da je legat otvoren, i tad im je sve bilo jasno. Od tada više nisu imali nikakvu komunikaciju sa njom. Đinina majka je sve prepustila Veri što se tiče ostavinske rasprave kako bi izbjegla mogući konflikt.

"Izgubila sam svog brata, više mi ništa ne treba", rekla je.

Zamolila je i Đura da se skloni jer se plašila Vere, smatrajući je opasnom. Godine 1989. Đina je došla u Beograd, kao majčin poklon za njen 40. rođendan, i otišla je da vidi Petrovu kuću.

"Bila je zarasla u korov, zapuštena, nikakva. Slušala sam razne ružne priče o Veri od mame, Đura i okoline. Znam da ju je Petar mnogo volio, ali pouzdano mogu da tvrdim da je Vera bila agresivna žena, patološki ljubomorna. Pripadala je tipu ljudi koji do kraja unište svoj objekat, kako bi njegovu snagu prenijeli na sebe. Nije tajna da je dva dana nakon smrti nestala Petrova istorija bolesti. Moja majka i Đuro su došli u bolnicu, ali ništa nisu našli. Danas nas to, kao porodicu, boli. Ljekar kom su se tada obratili zagrlio je mamu i rekao: 'Pustite to. Nemojte se time baviti. Ta istina je ružna, ali to je istorijska činjenica'. Mislimo da ga je Vera polako trovala. To je naše porodično mišljenje koje niko ne želi da čuje. Jedna od mogućnosti je i neprestano udisanje teških boja i lakova sa kojima je eksperimentisao, ali, poznajući Verinu istoriju, u to ne vjerujem", otkrila je svojevremeno Đina.