Nazivi Vaskrs i Uskrs ukazuju na Hristovo ustajanje iz mrtvih.

Slično značenje ima i naziv Pasha - kod Jevreja je to izlazak, prelazak iz ropstva u slobodu, a kod hrišćana izlazak, prelazak iz smrti u život vječni, dok Veligden govori da je to najveći i najvažniji dan u godini.

Profesor Bogoslovskog fakulteta "Sveti Vasilije Ostroški" u Foči, protojerej stavrofor Darko Đogo rekao je Srni da je jedna od najbespredmetnijih, u potpunosti neopravdanih, a neprekidno ponavljanih rečenica da Uskrs odgovara Katoličkoj crkvi ili zagrebačkom standardu srpskog jezika, dok bi Vaskrs trebalo da bude isključivo pravoslavni termin i da odgovara srpskom jeziku.

"Apsolutno netačno i kada vam neko to kaže samo znate jednu činjenicu - da ta osoba nije pročitala `Gorski vijenac`, jer da je pročitala sjetila bi se Njegoševog stiha `i šarajte Uskrsova jaja`", ukazao je Đogo.

On je podsjetio i na rečenicu Svetog Justina Popovića: "Uskrs je, vaskrsla je srpska duša", u kojoj su upotrijebljeni i jedan i drugi oblik.

"Baš kao što ujutro ne kažemo da smo `vastali`, nego ustali, nije nepravilno reći Uskrs. Naravno, čestitka je uvijek Hristos vaskrse ili voskrese, ali sam praznik se može nazvati i Vaskrsom i Uskrsom", pojasnio je Đogo dilemu u vezi sa razlikom između crkvenoslovenskog i narodnog izgovora.

Đogo je dodao da, ko se sjeti narodno-starogradske pjesme "Na Uskrs sam se rodila" neće sigurno misliti da je ta pjesma, u tipično starosrbijanskom duhu i ruhu, nastala u Koprivnici ili u Zagrebu.

Praznik Vaskrsenja Hristovog Crkva naziva i Pashom Gospodnjom.

Naziv Pasha kod srpskog naroda, za razliku od ruskog, grčkog i velikog broja evropskih naroda, nije zaživio, izuzev što se koristi u bogosluženjima.

Đogo je objasnio da je, usljed viševjekovnog ropstva i života u stranim i okupatorskim carevinama, kada je narod imao dodira sa crkvenim bogosluženjem onoliko koliko se moglo, narodno pravoslavlje uobličilo kriterijum pravoslavnosti kod Srba, pa tako nisu skloni dubinskom poznavanju kanonskog prava, ali su ti narodni običaji imali veliku ulogu u očuvanju vjere u srpskom narodu.

"U tom običajnom pravoslavlju nije se toliko usvojio izraz Pasha, vjerovatno zato što je pripadao crkvenom bogosluženju i crkvenom bogoslovlju. Kod Rusa i Grka jeste, oni Hristov Vaskrs nazivaju Pashom, zato što je kod njih primjena bogosluženja u životu neuporedivo veća, a u bogosluženju Vaskrsa neprekidno se pjeva o Vaskrsu kao novoj Pashi", rekao je Đogo.

Hristovo vaskrsenje je duboko vezano, ističe on, za jevrejsku Pashu.

"Bilo da posmatramo da je njegova Tajna večera bila neposredno uoči jevrejske Pashe, da bi on sam bio poput onog jagnjeta kojeg su Jevreji klali u spomen na izlazak iz Еgipta, bilo da posmatramo da je Tajna večera bila upravo pashalna večera proslavljanja starozavjetne Pashe, kako god, za Crkvu je 2.000 godina suština vaskršnjeg događaja zamjena starozavjetne Pashe novozavjetnom Pashom", pojasnio je profesor teologije.

U Starom zavjetu, nastavio je Đogo, Pasha je uspomena na izlazak iz egipatskog ropstva - centralni događaj u jevrejskom narodu, koji na taj način sklapa zavjet, odnosno savez sa Bogom na planini Sinaju.

Poput brojnih naroda, Rusi sam Vaskrs nazivaju Pashom, a zanimljivo je da svaku nedjelju zovu voskresenije.


"Svaka nedjelja je rečeno narodnim jezikom preča od ma kog drugog praznika i kao mali Vaskrs koji se ponavlja na sedmičnom nivou izuzetno je važna. To je dan posvećen slavljenju Hristovog vaskrsenja, mišljenju o Bogu, sabranju porodice i trebalo bi na neki način da osvijestimo u sebi da je svaka nedjelja mali Vaskrs, a ona je takva čak i u vrijeme posta", napomenuo je Đogo.

Osim naziva Vaskrs, odnosno Uskrs i Pasha, kod slovenskih naroda postoje i drugi nazivi - Slovaci, Česi i Slovenci Vaskrs nazivaju Velika noć. U Južnoj Srbiji - na Kosovu i Metohiji, u Sjevernoj Makedoniji, u Bugarskoj, Skadru kaže se Veligden ili Velikdan. Isto tako u Ukrajini i Bjelorusiji, a to i jeste poseban i najveći dan u godini.

Prema njegovim riječima, u doba hristijanizacije u usmenoj kulturi, koja nema velika i mala slova, nije se moglo reći Bog sa velikim B ili Dan sa velikim D.

"To Veligden je pandan onoga što bi danas ljudi rekli - to je Dan sa velikim D, jedan kao takav. Veligden ili Velikdan je najveći dan radi kojeg živimo, koji nam osvjetljava sve ostalo. To nas vraća u ranohrišćansku teologiju, gdje je upravo Dan vaskrsenja nazvan `danom koji stvori Gospod`, koji je osmi dan kada vrijeme i sve ostalo dobija smisao. Dan sa kojim sve počinje i u njemu se završava sve ono staro", naveo je Đogo.

Еngleski naziv Ister


Еnglezi i Nijemci Vaskrs nazivaju Ister prema nekim tumačenjima po proljećnom prazniku iz vremena mnogoboštva i nazivu boginje proljeća Oestre, dok druga tumačenja kažu da je to od riječi ist-istok, izlazak Sunca, od vječne svjetlosti, jer Hristos i jeste životvorni istočnik, Sunce pravednosti.

Đogo je rekao da etimologija sa riječju istok mnogo više ukazuje na suštinu praznika, nego prvo tumačenje.

"Vaskrs i jeste zagledanost u istok, odakle Sunce ističe, ishodi, Hristos je Sunce pravde. Za Vaskrs je simbolika svjetlosti važna i u svakom slučaju i za nas je važno da shvatimo da kao što je svjetlost nepobjediva, ne možete da je uništite, možete privremeno da se izolujete od svjetlosti, da se okrenete od nje, ali ona uvijek pobjeđuje. Kako ta svjetlost fizička, tako i Hristova duhovna svjetlost i Hristov lik uvijek pobjeđuju i uvijek nalaze načina da osvijetle tamu, koja je kao što znamo, samo odsustvo svjetlosti", naveo je Đogo.

Kako ga god zvali, praznik Hristovog vaskrsenja je temelj Hrišćanstva


Ukazujući da je događaj Hristovog vaskrsenja duboko ukorijenjen u ljudskoj duši, Đogo je podsjetio na rusku anegdotu kada su narodni komesari dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka po cijeloj Rusiji sabirali narod i na tablama im pisali dokaze o tome kako Bog ne postoji i kako u crkve ne treba ići, pa bi doveli i sveštenika da ga maltretiraju.

"Onda je sveštenik tražio da kaže samo dvije riječi i ništa više i oni su rekli: `Pa, hajde reci, od dvije riječi ne može da nam škodi`. On je rekao `Hristos voskrese`, a svi seljaci su ustali i rekli `Voistinu voskrese`. Hristos je govorio usmeno, a nakon njegove smrti, kada je vaskrsao, hrišćanska vjera se širi kao najtemeljnije ubjeđenje, kao što ruski seljak zna da je Hristos vaskrsao, iz tog znanja i duboke vjere da se desilo što nije bivalo u istoriji, što preokreće tok istorije. Iz tog jutra Hristovog vaskrsenja kreće hrišćanska vjera, pa hrišćanska crkva i onda u samoj crkvi, kada se ona širi dolaze Pavlove poslanice i potreba da se sjećanje kod ljudi koji su bili Hristovi savremenici zapiše. Hristovo vaskrsenje je u najdoslovnijem smislu jezgro hrišćanske vjere, iz kojeg imamo sve ostalo", istakao je Đogo.

Hristovo vaskrsenje je život svakog vjernika, dodaje Đogo, i svako stradanje i rastanak sa dragim ljudima možemo da nosimo zato što znamo da je Hristos vaskrsao.

On je podsjetio i da riječi na kraju romana "Braća Karamazovi" Fjodora Dostojevskog koje na sahrani dječaka izgovara Aljoša Karamazov - "Vaskrsnućemo svi, obavezno ćemo vaskrsnuti", a kojima kao da odgovara na riječi Ivana Karamazova da "nijedna sreća čovječanstva nije važnija od suze jednog djeteta" daju odgovor na to pitanje i pitanje smisla čovjekovog života.

Đogo je poželio da se sreća Hristovog vaskrsenja umnoži i napomenuo da je poželjno glasno i radosno se pozdravljati sa "Hristos vaskrse!".

"Sve do Spasovdana se pozdravlja sa `Hristos vaskrse`, i to ne onako sebi u bradu, nego glasno, da nas ta radost osvijetli naročito u ova turobna vremena, da znamo da je radost preča od žalosti i život snažniji od smrti, a ljubav snažnija od straha. `Hristos vaskrse!", čestitao je Đogo praznik nad praznicima.