U tom vremenu, prema starim običajima, Isus Hrist još nije bio kršten, pa se smatra da je "veo" između svetog i svakodnevnog posebno tanak i da mogu djelovati natprirodne sile.

U mnogim krajevima se vjeruje da dok traju nekršteni dani noću ne treba izlaziti iz kuće, jer od zalaska sunca do zore "nečastive sile" (mrtvi, demoni i drugi duhovi) slobodno lutaju i mogu donijeti nesreću onima koji su van doma. Ako je neophodno izaći, u predanjima se savjetuje da se nosi bijeli luk, krst ili oštar metalni predmet kao zaštita.

Tokom ovog perioda u nekim selima još se uvreženo smatra da žene ne bi trebalo da predu, ne tkaju i ne peru, jer to otvara prostor za "nevidljive sile". Takođe, savjetuje se da se napolju ne ostavlja ništa bijelo, a naročito se pazi da ne ostane dječija odjeća, jer se vjeruje da zle sile preko takvih stvari mogu nanijeti štetu najmlađima.

Starija predanja takođe upozoravaju da ne treba piti vodu noću, jer demoni mogu ući u kućne posude. Nekada su ljudi praktično sakrivali svjetlost iz domova spuštanjem zavjesa ili roletni da ne privlače neželjene sile.

U pojedinim običajima, vjeruje se da ne treba krstiti ili vjenčavati u ovom periodu jer to donosi nesreću, pa se ti obredi uglavnom odlažu do Bogojavljenja ili Jovanjdana. Takođe postoji vjerovanje da djeca rođena u nekrštene dane mogu biti bolešljivija ili izložena zlim uticajima, pa im se pridaju posebne zaštitne mjere.

Ove tradicije i vjerovanja danas se uglavnom smatraju narodnim predanjima bez stvarne crkvene potpore, ali su i dalje dio kulturnog nasljeđa u nekim sredinama.