Taj običaj u crkvi prati mnoge generacije, čak i one koji unutra zalaze samo jednom godišnje, za Uskrs ili slavu. Djeluje kao sitna navika, a iza nje stoji nešto što se prenosi vijekovima.

Tišina koja ima posebno značenje

Od davnina se vjerovalo da u svetim prostorima čovjek treba da bude mirniji i pažljiviji u riječima i postupcima. Glas se ne podiže bez potrebe. Razgovori se vode tiho i sa mjerom, gotovo kao da svaka glasna riječ remeti nešto krhko u vazduhu.

Nije slučajno. Ovaj obraz pomaže ljudima da se na trenutak izmaknu iz svakodnevne buke, uličnih sirena, zvonjave telefona i vrisaka djece, i da pronađu unutrašnju tišinu koju gradski dan rijetko dozvoljava, prenosi Novosti Magazin.

Zašto instinktivno utišamo glas čim uđemo?

Utišavanje glasa u crkvi je nesvjesna reakcija na prostor koji za mnoge nosi duhovnu težinu, mješavina poštovanja, obazrivosti prema drugima i osjećaja da je mesto drugačije od običnog.

Čak i oni koji rijetko zalaze primijete kako sami spuste ton. Debele kamene zidine, visoki svodovi i miris tamjana rade svoje. Prostor kao da vam šapatom kaže da usporite, a telo posluša prije nego što mozak stigne da postavi pitanje.

Običaj u crkvi koji se čuva kroz vijekove

Sjetite se kako vas je baka za ruku uvela u crkvu i prislonila prst na usne. Tako se ovaj tiši govor u crkvi prenosi, ne kroz pravilnik, već kroz jedan pogled i tihi gest starije osobe koja ćuti dok pali svijeću.

Poput mnogih drugih narodnih navika, podsjeća nas da postoje mesta i trenuci u kojima je mir vrijedniji od glasnih riječi. Zato mnogi i danas smatraju da tišina u crkvi nije samo pravilo ponašanja, već dio žive tradicije.

Najzanimljivije je što ovaj obraz nadživljava vjeru pojedinca. I onaj ko u Boga ne vjeruje spusti glas kad zakorači unutra, jer poštovanje prema mjestu i ljudima oko sebe ne traži krštenicu. Upravo tu se vidi koliko duboko su običaji u crkvi urezani u nas.