Sveti sveštenomučenik Evtihije

Sveti Evtihije bio je rodom iz grada Sevastopolja. Čuvši Jevanđelje Hristovo, on ostavi svoje roditelje i prijatelje i pridruži se učeniku Hristovom, apostolu Jovanu Bogoslovu. Prateći svuda svetog apostola i podražavajući njegov život, Sveti Evtihije se nauči od njega nebeskoj mudrosti, i pocrpe od njega, kao sa izvora, blagodat Božiju. Napunivši se apostolske revnosti, Sveti Evtihije junački iskorjenjivahu zabludu idolopokloničku.

Isto tako susrevši svetog apostola Pavla, sveti Evtihije pođe za njim kao zvijezda za suncem i mnogo se potrudi s njim, propovijedajući Jevanđelje i junački podnoseći sve nevolje. To zajedništvo i sloga danas mogu da budu zvijezda vodilja srpskom narodu i da potkrepljuju čuvenu izreku da samo sloga Srbina spasava. Zato se sveti Evtihije smatra učenikom obojice njih, i svetog jevanđeliste Jovana Bogoslova i svetog apostola Pavla.

Sveti Evtihije je nazvan apostolom od manjih, iako se ne nalazi u broju sedamdesetorice apostola. A počastvovan je nazivom apostola zato što se sa najstarijim apostolima trudio u propovijedanju Jevanđelja Hristovog, i što je od njih bio posvećen za episkopa radi služenja riječi i prinošenja beskrvne žrtve, i što je prošao mnoge zemlje propovijedajući Hrista ne samo sa njima nego i sam. Uistinu on nije putovao sam, njemu uvijek bijaše saputnik anđeo Božji koji mu davaše snage i unaprijed mu kazivaše sve šta će mu se dogoditi. Ovaj apostol Hristov svuda s trpljenjem podnošaše i tamničke okove i mučenja, junački stradajući za Gospoda svoga.

Jednom kada sveti Evtihije bijaše dugo vrijeme moren glađu u tamnici, njemu bi od Boga poslan hleb s neba, koji mu donijela nevidljiva ruka. Ovim hlebom on se toliko okrijepi, da ni za šta ne smatraše muke na koje ga stavljahu. Drugom pak prilikom, kada on bi nag obješen na mučilištu i strugan zumbom, od čistog tijela njegovog poteče krv sa miomirisnim mirom i ispuni vazduh divnim mirisom.

A kada potom sveti apostol bi bačen u rasplamtjeli oganj, iznenada zagrmje s neba i pade velika kiša sa snijegom, te ugasi oganj, a svetitelj ostade živ i nepovrijeđen od ognja, slaveći Boga. Zatim sveti Evtihije bi predat zvijerima da ga pojedu, ali pred licem njegovim i zvijeri postaše krotke kao ovce; a što je još čudesnije: lav, pušten na njega, progovori ljudskim glasom, gromko propovijedajući veličinu Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista, te zaprepasti i prestravi sve koji to gledahu.

Molitva na današnji dan:

Bio si naslednik Apostola prestolom i zajedničar duhom, bogonadahnuto delo si našao u viđenje duhovnog uzrastanja: Zbog toga si uzdizao reč istine i radi vere si do krvi postradao, sveštenomučeniče Evtihije: Moli Hrista Boga da spase duše naše.

Sveta mučenica Sira

U vrijeme persijskog cara Hozroja Starijeg, u dvadeset osmoj godini njegovog carovanja, pojavi se u Persiji, kao neki najčistiji biser u moru, sveta djevojka Sira, koja sijaše krasotom vjere hrišćanske i proslavi se velikim stradalačkim podvizima za Hrista. Sveta Sira se rodi u gradu Hirhaselevkosu od roditelja neznabožaca. Otac joj bijaše idolski žrec, znamenit volhv; on dugo vrijeme bijaše sudija i starješina društva persijskih volhvova i žrečeva; on odlično poznavaše učenje starostavnog arhivolhva Zoroastre, prvog poznavaoca astrologije u Persiji.

Ovaj mag, otac svete djevice Sire, silno mrziše hrišćane i veoma strahovaše da mu kćerka ne upozna hrišćansku vjeru i ne stvori poznanstvo sa hrišćanskim djevojkama. Jer tada u Persiji bijaše mnogo hrišćana, bez obzira na to što su ih ugnjetavali i gonili. Iz tog razloga otac još kao malu djevojčicu dade Siru poslije smrti njene majke u grad Fars, u kome cvjetaše nauka maga čarobnjaštvo, nekoj svojoj srodnici, ženi čarobnici, da je vaspitava u njihovim neznabožačkim običajima.

Kada djevojčica poodraste, ona bi obučena čarobnjaštvu i data u poganu žrečevsku službu, i bijaše posvećena da vrši demonima neke tajne žrtve, koje neznabošci nazivaju "Jast", i smatrahu ih za najčistija žrtvoprinošenja. Sve ovo govori se o djevici Siri, da bi se znalo u kakvom se ona pomračenju i zabludi demonskoj nalazila, i iz kakve je tame izišla na svjetlost istine i izbjegla đavolske zamke.

Kada Sira dostiže punoletstvo i već bijaše odlično izučila svu čarobnjačku nauku maga, i usrdno služaše poganim bogovima persijskim u činu žrečice, po promislu Božjem ona se upozna sa nekim siromašnim hrišćanskim ženama i od njih prvi put ču o Hristu Gospodu, istinitom Bogu. I stade ih usrdno raspitivati o hrišćanskoj vjeri, o njenim dogmatima, i o cjelokupnom ustrojstvu i životu hrišćanskom. I sve što čujaše od njih, ona to procjenjivaše umom svojim, poredeći vjeru hrišćansku sa persijskom, i vidje da među njima postoji velika razlika u svemu.

Jer sve što sačinjavaše persijsku vjeru ona poče smatrati lažnim i odvratnim, a što sačinjavaše hrišćansku vjeru, pravednim i čistim. I ona donese u sebi odluku, da napusti persijsko neznaboštvo i pristupi hrišćanima. Želeći da se bolje upozna sa hrišćanskom pobožnošću ona poče tajno odlaziti u hrišćansku crkvu, slušati crkveno čitanje i pojanje i pouke, i pažljivo pratiti strojno i pobožno vršenje crkvenih službi. Postepeno ona veoma zavolje hrišćansku vjeru i cjelokupno ustrojstvo njeno, i stade oprezno podražavati život hrišćana pošćenjem i umrtvljavanjem tijela svoga. Njoj već bijaše osamnaest godina od rođenja, i ona je više od svega strahovala da je ne udadu, i na taj način opterete um njen životnim brigama.

Zbog toga se nije pojavljivala među ljudima svjetovnim, niti se družila sa uglednim i bogatim djevojkama persijskim, nego ih se klonila, izbegavajući njihovo društvo i razgovore. Međutim sa hrišćanskim djevojkama i ženama ona se često tajno sastajala i sa njima razgovarala o Hristovom rođenju od Prečiste Djeve, o svima Njegovim čudesima, o Njegovom dobrovoljnom stradanju i smrti, o Njegovom vaskrsenju i vaznesenju sa tijelom na nebo, o budućem strašnom sudu, o nagrađivanju pravednika i o mukama grešnika.

Svemu što je od hrišćanskih djevojaka slušala ona je nepokolebljivo vjerovala, sve to u srcu ispisivala, miljem dušu natapala, i ljubavlju ka Hristu Bogu gorjela. Ona se zatvarala u svoju odaju, čitala hrišćanske knjige, privikavala se na molitve i psalme, i molila se jedinome istinitome hrišćanskome Bogu, posipajući pepelom glavu svoju. Tako ona provede dugo vrijeme držeći tajno hrišćansku vjeru, jer se bojala svoga oca i ostalih maga. Osim toga smatrala je da je dovoljno za spasenje, tajno vjerovati u Hrista, jer još nije razumijevala onu apostolsku riječ: Srcem se vjeruje za pravdu, a ustima ispovijeda za spasenje.