Ljubica Petrović je bila žena kakvih više gotovo da nema. Živela je skromno, u staroj kući na periferiji grada, tiho i neprimjetno, ali s ogromnim srcem. Njena svakodnevica bila je jednostavna: ujutru bi se spremila, prošla pored male pekare, kupila hljeb i jogurt, i zatim se uputila ka pijaci, gdje je prodavala domaće sapune koje je pravila po receptu svoje pokojne majke.

Ljubica nikad nije prošla pored njega, a da mu ne ostavi 100 dinara.

"Za doručak, dušo", znala bi da kaže, a dječak bi blago klimnuo glavom. Nikad nije tražila ništa zauzvrat. Nije ni znala kako se zove. Samo je osjećala da joj srce ne bi dalo mira kad bi prošla, a da ga ne pogleda, da mu ne pomogne bar malo. U njenoj glavi, to nije bio prosjak – bio je to neko dijete koje je život prerano gurnuo u borbu.

Godinama je tako trajala njihova tiha svakodnevna razmjena – 100 dinara, pogled, i osmijeh koji se jedva video, ali je bio prisutan.

A onda, jednog decembra, njen svijet se srušio.

Njen muž, Radomir, s kojim je provela više od 30 godina u braku, iznenada je preminuo od srčanog udara. Ljubica je ostala sama, s praznim stolom, tihom kućom i tišim danima koji su uslijedili. Prestala je da ide na pijacu. Nije pravila sapune. I, naravno, više nije išla pored crkve. Nije imala snage.

Kad ih je otvorila, ispred nje je stajao isti onaj dječak – ali sada u čistoj jakni, sa šalom oko vrata i torbom u ruci. Pogledao ju je ozbiljno, kao odrastao čovjek, i pružio joj tu torbu. "Za vas", rekao je.

U torbi je bila kesa sa cvijećem, svežim poljskim i čokolada. A uz to i jedna cedulja:

“Ne znam kako da vam se zahvalim. Hvala što ste svaki dan bili čovjek prema meni. Sad želim da ja budem čovjek prema vama. Nisam zaboravio. I neću. Vaš Marko.”

Ljubici su suze same krenule niz lice. Dječak koji nije govorio, sada je progovorio više nego ikad. Pustila ga je unutra, skuhala mu čaj, i tog dana je prvi put, poslije smrti muža, osjetila da nije sama.

Ispostavilo se da je Marko sada u domu za nezbrinutu djecu, da ide u školu, i da su mu neki dobri ljudi pomogli da započne novi život. Ali Ljubicu nije zaboravio. Bio je previše mlad da zna šta je zahvalnost, ali je imao dušu staru i plemenitu. Od tog dana, Marko je postao dio njenog života – dolazio je vikendom, pomagao oko dvorišta, slušao njene priče, i donosio osmijeh u kuću u kojoj je dugo stanovala tišina.

Godinu dana kasnije, Ljubica je odlučila da napiše testament. U njemu je sve što ima – staru kuću, dvorište i malu radionicu – ostavila Marku.

„Ovo je dijete koje me nije zaboravilo. Dok su drugi okretali glavu, on je došao i podsjetio me šta znači ljudskost. I to se ne zaboravlja“, rekla je tada svom komšiji, tiho, ali s ponosom.

Ponekad, jedno malo dobro djelo koje činimo svakog dana, ne znajući kome i zašto, može se vratiti u najtežem trenutku i svijet učiniti boljim mjestom. Ljubica i Marko su dokaz da dobrotu ne mjeri novac, već srce.

I da prava zahvalnost uvijek pronađe put, prenosi Stil.

BONUS VIDEO: