Kako da vaspitamo sposobnu i dobru djecu i vratimo dostojanstvo porodici
Kako vaspitati sposobnu i dobru djecu i kako porodici vratiti prave vrijednosti govorio je klinički psiholog Vlajko Panović.
„Ja polazim prvo od braka, jer odatle sve počinje. Savremeni brak je ugrožen sebičnošću, gordošću, nespremnošću da dijelimo. A savremena civilizacija podstiče egoizam. Krajnji roditeljski cilj je da osposobimo djecu da žive bez nas. Trebalo bi da mi možemo nedjeljom da odemo kod njih na ručak, a ne stalno da oni dolaze kod nas“, rekao je Panović.
O greškama koje roditelji najčešće prave
Do četvrte godine najvažnije je da dijete usvoji navike – higijenu, spavanje, obroke. Tu se često javljaju greške. Jedna od njih je uslovljavanje hranom – „ako pojedeš, dobićeš...“ Dijete brzo nauči da pregovara: „poješću ako mi daš“, „ako mi pustiš“. Ne treba ni pitati djecu šta žele da jedu – roditelji su ti koji odlučuju šta je najbolje za njih.
Panović ističe i da savremeni roditelji nisu spontani. „Savremeni čovjek nije spontan, već programiran. Kada dijete prvi put dobije temperaturu, roditelji to doživljavaju kao tragediju.“
O autoritetu
„Zdrav autoritet ne guši dijete, već mu pomaže da diše. Autoritet se ne dobija rođenjem, već ličnim primjerom.“ Ako roditelj pita dijete šta će jesti – otvara se prostor za konflikt. Djeca traže ono što ne mogu dobiti, a roditelji gube autoritet.
O spavanju
Panović upozorava na problem nedostatka sna kod djece. Djeca bi trebalo da legnu do 21h jer se hormoni rasta obnavljaju do 22h. Ako roditelj kaže da ne može dijete da natjera da legne – to je znak da je izgubio autoritet. Vaspitanje se ne sprovodi vikom i prisilom, već dobrotom, strpljenjem i ličnim primjerom.
Licemjerje u porodici dodatno zbunjuje djecu. „Otac govori sinu da ne pije alkohol, a zatim uz rakiju dočekuje kuma.“
O usaglašenosti roditelja
„Ako otac zabranjuje, a majka dozvoljava – dijete će se okrenuti popustljivom roditelju, koji će kasnije biti i odbačen.“ Poređenje djece je još jedna velika greška. „Nemojte nikada upoređivati djecu – svako dijete je jedinstveno.“
O vaspitanju kroz svakodnevne situacije
Panović navodi primjer kada mlađe dijete uzima igračke starijem, a roditelji opravdavaju mlađeg jer je „mali“. Time šalju poruku da je on važniji. „Stariji se osjeća manje voljeno.“ Treba učiti djecu poštovanju i ljubaznosti – „molim“, „hvala“, „izvini“.
O sportu
Djeca ne treba da budu pod pritiskom u sportu. Sport treba da donese radost. U Srbiji se sport često poistovjećuje s agresijom. Retorika iz medija – „potopili smo Hrvate“, „zgazili Nadala“ – nije zdrav uzor, pišu Detinjarije.
O motivaciji i porodičnim prioritetima
„Roditelji viču jer ne znaju drugačije da prenesu poruku. Nije problem što morate reći hiljadu puta – već što niste našli efikasan način da dijete naučite.“ Panović savjetuje: „Kad neko povisi ton – vi sjednite. Stajanje je borbeni stav. Ljudi se više ne slušaju.“
„Djeca su najbolji procjenjivači roditelja. Kad im dam da nacrtaju svoje roditelje – kažu sve. A mi jedni druge lišavamo razgovora, zajedničkih obroka, izlazaka.“
O povratku porodičnog dostojanstva
Porodica mora biti mjesto gdje su jasno raspoređene uloge, gdje djeca uče osnovne životne vještine. „Moraju znati da isprže jaja, da namjeste krevet. Ne možemo im stalno ugađati jer smo se mi nekad mučili.“ Panović zaključuje: „Porodica treba da bude utočište – mjesto sigurnosti i prihvatanja.“