Često ne shvatamo pravu vrijednost osobe pored nas dok je ne izgubimo. Zbog brzog tempa života, obaveza i navike, lako previdimo koliko je važno imati nekoga ko nas razumije, podržava i voli. No, kada se životna svakodnevica promijeni i ostanemo bez voljene osobe, spoznamo koliko je ona bila dio nas – dio bez kojeg više ništa nije isto. Starost, sama po sebi teška, postaje još izazovnija kada više nema onog ko je bio naš oslonac, saputnik i najveća podrška.
Asim je to shvatio tek nakon razgovora sa prijateljem, koji mu je pomogao da osvijesti koliko mu je supruga zapravo bila život.
– Jedan Bosanac mi je poznavao ženu. Prije dvije godine sretnemo se i on me pita: „Kako ti je žena?“ Rekoh, umrla je. A on će meni: „Kako si je zvao?“ Kažem, imenom. „E, ja sam isto tako, i moja je umrla prije dvije godine. Žao mi je što je nisam zvao 'živote moj' dok je bila živa.“ Nisam znao da je žena život, dok sam je imao. Sjetićete se ovih reči ako doživite to – rekao je Asim, vidno potresen.
Njegova ispovijest mnoge je naterala na razmišljanje. Koliko puta u životu tek nakon gubitka shvatimo koliko nam je neko značio? Koliko često, preokupirani brigama i obavezama, zaboravimo da pokažemo ljubav i zahvalnost ljudima koji nas bezuslovno vole? Asimove riječi su podsetnik svima da više cijenimo one koje volimo dok su uz nas, jer nikada ne znamo koliko nam je vremena još ostalo.
Njegova priča, iako jednostavna, nosi snažnu poruku – ljubav nije nešto što se podrazumijeva. Ona je ono što nas oblikuje, ono što nas čini srećnima, i najvažnije od svega – ono što životu daje smisao.
