Poveo je za sobom sina Nemanju i skupa rade u advokatskoj kancelariji u Gradišci. Ali Goran intenzivno piše, uglavnom priče i to u nastavcima. Za sada ih objavljuje na društvenim mrežama i ima više čitalaca od mnogih afirmisanih pisaca.
Goranove priče nisu bilo kakve priče, pune su nostalgije o našim prelijepim selima, o uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima sa obje strane Save, raskidanim vezama, posljedicama rata...
Zanimljivo je da mu je najjači izvor informacija majka Zdravka, vitalna starica koja samo što nije prepolovila desetu deceniju života. Ovo proljeće joj je devedest i peto.
„To su priče koje sam slušao još u djetinjstvu. Majka mi je ispričala dosta istinitih priča, koje sam prenio na papir, a potom ih počeo nizati i objavljivati i na društvenim mrežama. Pratio sam reakcije čitalaca, ohrabrivale su me njihove kritike. Ljudi su se počeli prepoznavati u mojim rečenicama. U pričama ima dosta dirljivih trenutaka, kako je Hrvat Srbinu spasio glavu, a ovaj mu kasnije uzvratio istom mjerom. Moje priče dobrim dijelom govore o besmislenosti rata“, kaže Babić.
Goran priznaje da ga inspirišu pozitivne ljudske priče, ljubav koja pobijeđuje sve predrasude pa i one nacionalne. Smatra da je rat odavno prošao i da je vrijeme da se pričaju neke nove priče. Njegove priče nisu ostale neprimijećene ni u Hrvatskoj. Reagovali su dobronamjerni ljudi iz Davora, slavonskog gradića na lijevoj obali Save.
„U kontaktu sam sa gospodinom Dragutinom Matoševićem, administratorom javne grupe „Oj Davore Davore“. na društvenim mrežama. S vremena na vrijeme objave moje priče i fotografije, pa smo zadovoljni i čitaoci i ja. Imponuje mi veoma pozitivna kritika hrvatskog novinara i istaknutog intelektualca Dragutina Ivančića koji je moju priču „Jednom pajdo uvijek pajdo“ čak nazvao malim romanom. Sve mi to daje podstrek da pišem“, kao da pravda svoju angažovanost na literarnom planu Goran Babić.
Ivančićeva objektivna kritika i Matoševićevo povjerenje, te brojni pozitivni komentari u Srpcu , Gradišci i okolnim mjestima, pouzdan su znak da je Goran Babić sa svojim toplim ljudskim pričama pogodio u srijedu. Kako kaže, sada je tu i obaveza više, valja razmišljati o izdavaču i štampanju knjige, koja će podjednako biti čitana i u Hrvatskoj i u Republici Srpskoj.
Vremešna Zdravka Babić kaže da je ponosna na ono što njen sin radi. Dobro je,smatra, da postoji način da se stare priče i događaji prepuni dirljivih trenutaka zapišu i ostanu novim generacijama.
„Nova Gradiška je bio naš grad. Tu smo išli doktoru, žene su rađale djecu u Novoj Gradišci, dok kod nas u Gradišci nije napravljena bolnica. U Novoj Gradišci smo se snabdijevali potrepštinama, kupovali djeci odjeću i obuću. Prelazili smo preko Save čamcem ili skelom. Trgovali smo jedni sa drugima, išli smo na slavlja jedni drugima, na sahrane, zborove. Zato je Nova Gradiška zastupljena u Goranovim pričama. Nisam sve priče ispričala mome Goranu, još će ih biti, kaže živahna Zdravka Babić.
U kakvu je književnu dubinu zaronio Goran Babić, govori i činjenica da do objavljivanja njegovih priča, veliki broj ljudi sa obje strane Save nisu znali mnogo ni o Bardači, selu koje je među najmlađim na Balkanu. Formirano je 1905. godine, izniklo je u nekadašnjoj prašumi, u slivu nekoliko rijeka i riječica prema velikoj Savi.
Za sve je, saznasmo od Gorana Babića „kriv“ Viktor Burda, inače poljski Jevrejin.
„Viktor Burda je krajem 19. vijeka kao vojni ataše Austrougarske, hodajući ovim krajevima pronašao ovo mjesto kao idealno za ribnjak. Ovdje prema Savi teče Vrbas, potom Stublaja i Osorna, tu su bile brojne bare, prašuma u kojoj su se krili hajduci. Kad se Sava izlijevala voda je bila na sve strane. Prišlo se kultivisanju terena, izgradnji nasipa, pravljenju ribnjaka, podizanju kuća. Ovdje su dolazili ne samo Srbi, već i Česi i Poljaci , Hrvati i ljudi drugih nacionalnosti. Lukavi Austrougari željeli su da naprave bosansku naciju, ne samo ribnjak od koga je kasnije živjelo na stotine porodica“, kaže Goran Babić.
Zanimljivo je da potomci Viktora Burde čuli za Goranovo istraživanje i pominjanje njihovog prezimena i pretka u svojim pričama, pa je moguća i konkretna saradnja u izdavanju Babićeve knjige.
Drugi Goranov izvor je Dragan Janjić, penzionisani nastavnik fizičkog vaspitanja iz Bardače. Svoje prve nastavničke dane Dragan je proveo u Davoru, u Hrvatskoj. Obično uz kafu Dragan mu prenese mnoštvo informacija, koje će takođe biti ukoričene u jednoj od Goranovih knjiga.
Priče o dobrim ljudima, životu i ljubavi su kao rijeka, što duže teku bivaju veće i snažnije. I nezaustavljive su, baš kao i voda.
.jpeg)
