Na današnji dan, podsjećamo se jedne priče koja nije bajka, ali u sebi nosi više čuda nego mnoge legende. Priče o Đuji i Đurađu Sekimić iz sela Kukulje kod Srpca, ljudima koji nisu imali vlastitu djecu, ali su othranili njih jedanaest – i svakome od njih dali dom, ime i djetinjstvo.

Kako je Aloonline.ba ranije pisao, u vremenima kada je Drugi svjetski rat lomio živote, a siromaštvo bilo svakodnevica, Đuja i Đurađ otvorili su vrata svoje skromne kuće za svu djecu koja nisu imala gdje. „Baba i đedo“, kako su ih zvala djeca, nisu pitali čije je dijete i odakle dolazi, već samo ima li šta da pojede i gdje da prisloni glavu.

U emotivnoj ispovijesti za Aloonline.ba, Mileva Lukić i Milena Ilibašić, danas dame u penziji, svjedočile su o djetinjstvu koje su provele uz Đuju i Đurađa, uz ljubav kakvu, kako kažu, nisu imale nigdje drugo.

"Odlazili smo mi do svojih, ali to nije bila naša kuća. Naše je bilo kod babe i đede",ispričala je Mileva.

Jedan od najdirljivijih trenutaka koje su podijelile vezan je upravo za Božić. Za onaj pravi, koji se ne mjeri poklonima, već koracima.

"Doša đedo i donio Božić"

"Bila sam u Domu u Srpcu. Zima, snijeg, ništa nismo imali. I ja u hodniku čujem glas. Kažem: „Ma je l’ to moj đedo?“ Izađem, kad ono moj đedo stoji s korpom. Došao moj đedo i donio Božić", prisjetila se Mileva kroz suze.

Đurađ Sekimić je po najvećoj zimi, pješice, iz Kukulja do Srpca, a kasnije i do Banjaluke, prelazio desetine kilometara da bi djeci donio malo hrane, malo topline i ono najvažnije - osjećaj da nisu sami.

"Hodao je i 35 kilometara do Banjaluke. Po snijegu, po ciči zimi. Nosio bi korpu s hranom, a jednom je nosio i kaput. Držao ga je prebačenog preko ruke da se ne pogužva, jer je bio za mene", ispričala je Mileva.

Đurađ i Đuja prodali posljednju kravu da djevojčice završe školu

Za Đurađa i Đuju, ta djeca nisu bila tuđa. Bila su njihova duša. Zbog njih su prodali i posljednju kravu da bi djevojčice završile školu. Zbog njih su gladovali, ali ih nikada nisu ponizili. Učili su ih da budu ljudi.

"Baba je bila nepismena, ali veći pedagog od mnogih. Nije vikala, nije tukla. Sve je učila kroz dobrotu", kazale su sagovornice.

Danas, na Božić, ova priča nas podsjeća na ono što često zaboravljamo. Da se praznici ne slave onim što imamo, već onim što dajemo. Da roditelj nije onaj ko te rodi, već onaj ko po snijegu krene ka tebi. I da ljubav prema djetetu ne traži krv – samo srce.

Đurađ Sekimić je, noseći korpu i kaput, donio Božić. Ne samo svojoj djeci, već svima nama, ostavljajući lekciju koja ni danas ne gubi snagu.