Gidrino djetinjstvo obilježile su neopisive tragedije tokom Drugog svjetskog rata. Njegova majka Novka preminula je od tuberkuloze dok je bio veoma mali, a malo prije njegovog desetog rođendana ostao je i bez oca Jovana, oficira srpske vojske, koga su strijeljali 1943. godine.

Glumčeva kćerka Jelena Bojanić opisala je noć koja je zauvijek promijenila njegov život:

– Gidra se sjećao noći u kojoj su mu odveli oca. Rijetko je pričao o tome, ali to je bila ključna epizoda koja će potpuno promijeniti život i poslije koje će ostati siroče. Majka mu je umrla od tuberkuloze, a otac je uhapšen poslije Drugog svjetskog rata. Gidra je nosio sendviče stražaru da bi ih ovaj odnio njegovom ocu. Kada se trećeg dana stražar pojavio u djedinom šinjelu, Gidra je shvatio da su mu ubili oca. I on je tada ostao na ulici. Neki djeda je pokupio njega i još nekoliko dječaka sa ulice i odveo ih da rade u fabrici konzervi – istakla je.

Glumci mu kupili odijelo i kartu za Beograd, a na Akademiji spavao među metlama

U rodnom Kragujevcu završio je srednju školu za preradu mesa, voća i povrća, koju je kasnije u šali nazivao „konzervatorijum“. Tamo se priključio dramskoj sekciji, prešao u amatersko, a potom i u Kragujevačko pozorište, gdje je proveo tri godine. Prepoznavši njegov ogroman dar, kolege glumci su sakupili novac, kupili mu odijelo i kartu za Beograd kako bi otišao na prijemni ispit na Akademiji.

Nakon položenog prijemnog ispita, profesor Raša Plaović ga je upitao da li ima gdje da spava u prestonici. Iako je planirao da prenoći na željezničkoj stanici, ponosni Gidra je slagao da ima smještaj. Čuvši za to, Plaović je naložio čistačici na Akademiji da mu raspremi sobu sa kantama i metlama, gdje je proveo svoje prve beogradske noći. Akademiju je završio upravo u klasi Raše Plaovića, a prvu filmsku ulogu zabilježio je 1955. godine u ostvarenju „Ešalon doktora M“.

Šezdesetih godina gradio je karijeru i u inostranstvu pod umjetničkim imenom Entoni Gidra. U Italiji je snimio čak deset vestern filmova, a za ulogu u ostvarenju „Balada o revolverašu“ osvojio je i prestižnu nagradu, prenosi „Blic“.

Ipak, zvjezdani status i trajnu ljubav publike donijela mu je rola Žike Pavlovića u serijalu „Žikina dinastija“. O tome koliko je bio nezamjenljiv najbolje svjedoče riječi reditelja Zorana Čalića:

– Snimio bih do danas 20 Žikinih dinastija. Međutim, Gidru ne može niko da zamijeni – istakao je.

Dva puta se razvodili, tri puta vjenčavali

Tokom studija Gidra je upoznao koleginicu Ljiljanu Kontić, koja je bila dvije godine starija od njega. Njihova ljubav krunisana je brakom, a četiri godine kasnije dobili su kćerku Jelenu. Zajedno su proveli tri decenije, a njihova burna veza bila je poznata po tome što su se dva puta zvanično razvodili i tri puta vjenčavali.

Sam glumac je svojevremeno priznao koliko ga je porodica promijenila:

– Nisam vjerovao da mogu biti tako upecan. Kada sam bio mladić, nisam mogao ni da pretpostavim da ću jednog dana biti toliko vezan za porodicu – istakao je.

O njihovom zajedničkom životu i žrtvi koju porodica nosi, Ljiljana Kontić je otvoreno govorila:

– Na Akademiji sam bila vrlo ambiciozna, ali onog trenutka kad sam se udala za Gidru, bila sam svjesna da će u interesu porodice gluma morati da trpi. Valjda je to nama ženama u krvi. Gidrin humor je vedar, životan, ali on ima i dramskih uloga u kući. To je čovjek koji može mnogo toga da istrpi, ali onog časa kada prsne, može svašta da se desi. Međutim, za naš brak najvažnije je da jedno u drugom poštujemo ličnost i njenu nezavisnost. Nema ništa samo za njega ili samo za mene – istakla je.

Vicevi za ranjenike u četiri ujutru dok se gasio život

Legendarni glumac preminuo je 11. novembra 1993. godine u 60. godini, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Posljednje dane proveo je na Vojnomedicinskoj akademiji, gdje je čak i u najtežim trenucima bio izvor snage i smijeha za druge.

Njegova kćerka Jelena prisjetila se potresnih trenutaka sa odjeljenja onkologije:

– U jednom povratku u Srbiju, 1993, otišla sam direktno kod njega u bolnicu. Sletjela sam u Budimpeštu. Grozno vrijeme. Iz Budimpešte sam direktno otišla na VMA. Onkologija, četvrti sprat. U četiri ujutru je sve mračno, a na kraju hodnika na četvrtom spratu svjetlo. Mi se približavamo. Cijeli VMA je bio pun vojske pod oružjem. Nije izgledao kao bolnica, već kao objekat pod opsadom. Imala sam utisak da sam se vratila u neku drugu državu. Moja generacija nije bila svjesna. Popnemo se i vidim kroz mrak gužvu. A oni dovoze helikopterom ranjenike, sve djeca od 18, 19 godina, operišu ih, mnogi su bez nogu – istakla.

Uprkos teškoj bolesti, Gidra nije gubio duh:

– Medicinske sestre dovoze te mlade ranjenike u kolicima do tatine bolničke sobe i Gidra im priča viceve u četiri ujutru. Znali smo da mu je kraj, sestre mu švercuju cigarete. A u njegovoj sobi dežurni ljekari i ranjenici se smiju njegovim fazonima. Oni sjede od jedanaest do četiri ujutru kod njega, a on ima čitav monolog, pa za svakog od njih štos. Tako je mjesec dana umirao i svako veče u tih mjesec dana zabavljao ranjenike – istakla.

 

(Srpska info)