„VODITE ME, MOLIM VAS, UMIREM OVDJE“ Neutješna kćerka podijelila priču iz Doboja: OCA JOJ VEZALI ZA KREVET „S čim su oni mog oca liječili?“
Priča Banjalučanina Gorana Milanovića ohrabrila je, čini se, mnoge građane Srpske da i oni ispričaju svoja traumatična iskustva sa medicinskim osobljem i liječenjem u doba korone.
Pandorina kutija je otvorena, narodu je prekipjelo. Sve dok traje ova pošast, ljudi u bolnice pristižu „kao na traci“. Naši ljekari su izgleda zaboravili da pacijenti ipak nisu roba na traci i da se ne radi o predmetima, nego o ljudima. O našim očevima. Majkama. Braći. Sestrama.
Strah od nepoznatog, neadekvatni uslovi, a pogotovo afere koje su isplivale u doba korone, narodu su bili okidač da se zapitaju ko nas liječi, u kakvim uslovima, i šta je to što, u roku par dana ubije, do tada, zdravog čovjeka.
Po svemu sudeći situacija je alarmantna i u dobojskoj bolnici, a portalu „Aloonline.ba“ se javila neutješna kćerka pacijenta koji je liječen u ovoj ustanovi.
– Moj otac je Vojko Dimitrijević. Osmog septembra je primio prvu dozu vakcine, a 10. je dobio temperaturu i prve simptome, ali smo mislili da je to reakcija na vakcinu. Majka se takođe žalila na iste tegobe, a u subotu je izgubila čulo mirisa i ukusa. Ocu se temperatura nije smanjivala, rasla je i do 39 stepeni. Otišao je porodičnom doktoru u Derventu na pregled, nakon čega mu je rečeno da je to zbog upale grla. Dali su mu injekciju i poslali ga kući, bez testiranja, a kamoli snimanja pluća. Rekli su da sutradan dođe da uradi nalaze – započinje priču Vojkova kćerka.
„Rekla sam mu da vjeruje doktorima“
– Inače, sedam dana prije nego što se otac razbolio, radio je sve nalaze jer je trebao operisati kataraktu. Svi nalazi su bili uredni, bio je u potpunosti zdrav. Pa, ne bi išao na operaciju da je drugačije. Nakon pet dana je došao na kontrolu, temperatura nije spadala niti se stanje poboljšavalo. Bio je petak kada je ponovo radio nalaze i tada mi je rekao da jedva hoda i diše, te da ga guši. Odlučili su da ga iz Dervente pošalju u Doboj, u Bolnicu „Sveti apostol Luka“. Saniteta nije bilo, jedan je već prevezao nekoga za Doboj, a gdje je bio drugi, ne znam. Mama ga je privatnim autom odvezla do Doboja. Rekla sam mu da vjeruje doktorima, da ne odbija ništa – kazala je ona.
U Doboju mu je urađen snimak pluća.
– Snimak je bio katastrofalan, obostrana upala. Smjestili su ga na kovid odjeljenje, uradili test koji je tada bio negativan, ali su ga i dalje ostavili da leži tu. Majka mu je sutradan odnijela stvari. Prenoćio je u farmerkama, onakav kakav je i došao u bolnicu. Tada nam je rekao da mu je teško, da mu slabo ko prilazi i da je gladan. Ležao je na hodniku i žalio se da mu je hladno. Nazvao je mamu da mu se donese deka. Zamolila sam porodičnog prijatelja koji poznaje osoblje da mu odnesu deku. Šta ću, ne mogu ući – ispričala nam je.
Dodala je da, u čitavoj muci, ne može vjerovati da niko nije pozvao majku da joj kaže da se i ona testira. Niko je nije obavijestio da i onda treba u izolaciju. Preboljela je kovid, a nema nikakvog papira da jeste?!
Od tada kreće nemoć.
– Svaki dan sam za vrijeme informacija zvala i pitala za oca. S kim god da sam na tom odjelu razgovarala bio je neljubazan i drzak. Kada je prebačen u sobu, sa njim je ležala jedna baka. Jedan dan, ona je vidjela da je tata počeo da se trza, da skida masku sa sebe, da misli da će umrijeti, da mu niko ne prilazi i da doziva ženu da ga vodi kući odatle. Baka je pozvala sestre da dođu. I da, tada je postojao neki lijek koji košta 2.000 KM, rekla sam doktorici da ćemo ga odmah nabaviti dok je vrijeme, dok je živ. Kazala je da njemu trenutno taj lijek nije potreban, ali da će javiti ako zateba. Više niko nikada nije spomenuo lijek – kaže.
Otac se, dodaje, bori za svaki uzdah, nemoćan, sam, nije kod svoje kuće, strah ga je i panika. Ljekari su to, izgleda, vidjeli kao revolt.
– Svaki dan kad sam zvala, govorili su mi da je tata nedisciplinovan, da ne znaju šta će s njim, da skida masku sa sebe i da želi da ode odatle. Toliko su se žalili da ne želi sarađivati. I onda su ga vezali. Pokušala sam im objasniti da se plaši, da se prepao i da je to od straha, a ne da je nedisciplinovan. Čula sam za slučajeve kada su se ljudi u ovakvim situacijama pokušavali ubiti, a neki su to i uradili. I naučno objašnjenje za to ima. Kada smo ga nazvali, rekao nam je „Vodite me odavde, molim vas, umirem ovdje“. Dok god je telefon imao kod sebe, tri puta je zvao mamu i molio da ga vodi kući – priča neutješna kćerka.
Nedugo nakon toga je prebačen na intenzivnu njegu. Kako njegova kćerka kaže, samo da više nije na kovid odjelu.
„Poslije afere ‘Kiseonik’ došlo mi je da vrištim“
– Govorili su mi da je stanje loše i da budemo spremni na sve. Tada je imao koronu. Vjerovala sam da će ipak biti bolje, bio je zdrav i stabilan. Na odjelu intenzivne njege nije bilo kao na kovidu. Sestre i doktori su bili drugačiji. Tada sam razgovarala sa doktorom Ćelićem koji je bio ljubazan i saosjećajan. Jedini mi je on rekao da razumije da je tati teško i da on nije nedisciplinovan, već prosto nema dovoljan protok kiseonika u mozak i da zato tako reaguje. Svaki dan se nadala da će se otac izvući – dodaje.
– Kazali su da očekujem najgore, ako to mogu prihvatiti. Ali ja sam to odbijala u svojoj glavi jer sam se stvarno nadala da će preživjeti. Bio je zdrav i sve dok kuca srce, ima nade, ona posljednja umire. Nažalost, tata je ipak umro. Na svu moju bol, nije prošlo ni sedam dana od smrti, a u javnost je izašla ona afera sa kiseonikom, u RS, i Doboju. E, kada sam to čula, željela sam da vrištim. Došlo mi je da ih pobijem sve. Tada sam čula i priču kako se te boce noću voze da se ne bi vidjele oznake. Milion pitanja. Možda je umro od kiseonika, možda se mogao spasiti. I toliko me zaboljelo ovo sve. Moj otac leži u bolnici i bori se za život, a u Doboju se organizuje neko veselje zbog temelja nove bolnice. Šator, pjeva Baja Mali Knindža. Pa ako govore stalno da je toliki broj umrlih, kako ih nije sramota da se okupljate dok ljudi leže po bolnicama – zaključila je kćerka ovog nesrećnog čovjeka.
Klupko se odmotava
Klupko se lagano odmotava. Ovo je samo još jedna priča u nizu koju ćemo objaviti narednih dana.
Nakon što smo objavili tekst TUGO REPUBLIKE SRPSKE! MUŽ DIJANE MILANOVIĆ OTVORIO DUŠU ZA ALOONLINE.BA! Evo šta se stvarno dešavalo :“Da li ti je rečeno kad je stavljena na taj aparat da će umrijeti“ javio nam se veliki broj čitalaca koji su, ili prošli isto, ili znaju nekoga ko je imao slično iskustvo.
Nažalost, situacija je manje-više slična u svim zdravstvenim ustanovama u RS.
Bolnica nikome nije mjesto gdje će se osjećati ugodno. Ali, neke stvari se jednostavno moraju promijeniti.
Ovako razmišlja i većina zgroženih građana širom regiona koji su komentarisali tekst o Dijani Milanović. Podijelićemo samo neke od stotinu komentara.
Narode do kada !?.
Sestre i doktori u bolnici Sveti Apostol Luka u Doboju su heroji. Hvala im na njihovoj posvecenosti i nadljudskoj snazi u borbi za zivote pacijenata. Uslovi u kojima rade su uzasni. Pitajte njih za misljenje i cujte njihovu stranu price pre nego pisete svasta i sirite paniku i mrznju. Tih par medicinara sto je ostalo u Dobojskoj bolnici treba da drzite kao malo vode na dlanu.
Budi te srecni da niste nikog izgubili na tom odjeljenju ,a niste u pravu da se svi bore za svoje pacijente ,a paoebno ima ih koji samo novac ocekuju i kad im das drugi dan te i ne prepoznaju ,ljubaznost nula cista ,deru se na pacijente ,grde ih i slicno ,pacijenti ostaju i gladni i zedni ,iz cistog iskustva znam LP zivini zdravi bili 🙏
lazete kao psi..lezao sam 12 dana u doboju..onakvo pozrtvovanje necete naci nigdje..primao sam kisik i samo zahvaljujuci doktorima i sestrama evo me kuci..zato ne lezite za svoju partiju..gdje ce vam dusa…da nema tih ljudi imali bi sahrane svaki dam..stidite se vi koji za dopunu od 10 km lazte kao psi..jbl vas opozicija
Postovani,Hvala Bogu da ste prezivili i svome domu se vratli,moram vas ispravit niko ne laze ,moj otac je nas zvao i to je istina,drugo mnogo ih poznam koji su lrzali na tom prokletom odjelu i nista pozitivno nisu rekli,cast izuzecima doktora i sestara ali ostali su katastrofa.Budi te srecni sto jiste to dozivil,licno svoijm ocima sam vidjela flase kisika koje su dovozili u bolnicu i bile su u bojama a ni jedna nije bila bijela medecinska ,znaci kisik nije bio ok ,vi ima te pravo na vase misljenje al ne moze te rec da je laz.Nema te pojma kroz sto mi kao porodica tj.njegova djeca prolsze.Svako dobro ostani te zdravo .
Postovani,niko ne laze,ako ste vi imali neko poznanstvo i dobro prosli tonje vasa sreca,hvala Bogu da ste dobro prosli,cast izuzecima od ljekara i sestara ,al to nije laz nego istina surova.Budi te zahvalni Bogu da ste se izvukli ,moj otac je zvao nije glup bio zna sta je prosao i kako se prema njemu neki ponasali ,prvo je smjesten na covid odjeljenje a kao negativan testiran ,puno toga ima ne rijeseno ,taj kisik sta mu je davat nisu ljekari krivi ,nego zdravstvo i tim je ugusen,imala bih toga da pisem al nemam snage i samo mogu rec nekoliko ih poznam koji su na odjelu bili i pricali svoje dozivljaje tako da nemoze te rec da je Laz. Ljudi su kroz pakao prolazil a sto se tice intezivne tu je situacija dosta drugacija ,ljekari su drugaciji a i medecinako osoblje kojem se zahvaljujem sta su cinili za moga oca .vama sve najbolje i da znate da nije Laz !!!s postovanjem kcerka preuminulog.
I moja sestra Djurdjevic Vinka nije bolje prosla stavise medicinska sestra je polivala hladnom vodom kad joj je nesto trazila da doda ili zvala da joj je lose ,ukrala joj mobolni telefon na koji smo se culi i videli dok je bila svesna u tel bilo 200 km kada je moja fam intervenisala kod doktora reklu su da mozemo pokrenuti tuzbu privatnu,posle izlaska iz bol dva dana kasnije je preminula,sramota da jedna takva osoba radi tu i blati ostale postene med radnike
Moje iskreno saucesce,al bas tako kao sto kaze te,ima dobrih ljekara a i medecinskih sestara al nazalost ima onih losih vise i oni blate njih ,a i jadni pacijenti,tako ke moj teta bio inzedan i gladan,kad mu je dato da popije vodu ,u jednom cugu je ispio cijelu bocicu vode i jogurt .Znaci na tom covid odjeljenju je katastrofa 😢😢Neka nam je Bog na pomoci 🙏🙏
Ništa bolja situacija nije ni na internom u Doboju.Moj tata je bio u dva navrata,oba puta se žalio koliko je loše.Drugi put kad je otišao,otišao je na svojim nogama,a vratio se nepokretan i nakon nepuna dva mjeseca umro.Ne znam šta su mu radili,al on je iz dana u dan tonuo,nestao jako brzo.Žalio se da po tri dana nije jeo,nije najbolje mogao sam,a kad je neka dobra sestra u smjeni,ona ga nahrani.Kad su one koje su ljute same na sebe,bio je gladan.Lak se neki balavac derao na njega Kad bih znala kako se zove,našla bih ja njega u Doboju i naučila pameti kad ga roditelji nisu naučili i isto se žalio na neku sestru,isto galamila.Zar se tako ponaša prema pacjentima,imaju li oni dušu.Bog nek im sudi!!!!
Kroz sve ovo sam i ja prošla. I sve je istina. I moj otac je otišao sa temperaturom rekli su nam da ga ostavljaju par dana zato što ima obostranu upalu pluća kada sam pitala doktoricu rekla je tata će biti dobro on je zdrav čovjek. Tada sam ga posljednji put vidjela. Prvi test na koronu je bio negativan. Sutradan je bio pozitivan . Treće jutro smo ga zvali na telefon nije se javljao. Onda je sestra zvala odjeljenje da pita dali je sve u redu oni su rekli da ne znaju i da je tata poslat u kovid intezivnu i da nazovemo za pola sata. Kada je nazvana rekli su da je primljen zbog pogoršanja stanja i da se dođe popričati sa doktorom Ćelićem. Telefon i sve lične stvari su mu uzeli. Svaki dan smo zvali da pitamo sestra i brat su ulazili da ga vide. Kad god nazovemo samo kažu da je stabilan. Par dana prije nego što će umreti ja sam razgovarala sa doktorom Ćelićem preko telefona rekao mi je da će tata biti dobro i da nije ozdravio ali će ozdraviti, da je komunikativan, da samostalno jede i vježba i na moje pitanje da li može da ga pita šta mu se jede da mu donesemo rekao mi je šta god voli donesite mu. Drugi dan sestra mu je donijela ručak i pričala sa njim on joj je tada rekao molim te ti me vodi kući na šta je doktor rekao kako je tata razmažen. Taj dan je rekao sestri da donesemo neke papire vezane za firmu da potpiše sasvim svjestan čovjek. Drugo jutro kad sam nazvala pitala me je doktorica dali smo zvali juče i dali smo upućeni u tatino stanje na šta sam ja odgovorila da je sestra bila juče i razgovarala sa doktorom koji je rekao da ajd tata dobro i da ide na bolje. Na to mi je rekla njemu je se stanje u toku noći pogoršalo i kolega nije imao izbora priključio ga je na respirator i u komi je. Potom je sestra otišla da ga vidi na šta su joj rekli da je stanje neizvjesno jedino što joj mogu reći sa sigurnošću je da ga sada ništa ne boli. Sledeće jutro su otišli brat i sestra na šta ima je doktor rekao da ne daje ni 1% da će se tata probuditi. Par sati poslje toga ujak je razgovarao sa doktorom Ćelićem koji je njemu rekao da je tata loše ali ima nade i da se dobro ponaša na aparatu. Par sati nakon toga tata je umro. Nama niko nije javio. Saznali smo tek ujutru kada je sestra nazvala da pita kako je tata. Čak su nam rekli da je tata umro te noći ali su ga priključili na aparat zbog nas djece. Samo mogu reći sram ih bilo. Dali ti ljudi imaju dušu i savjest? Lagali su nas do zadnjeg dana. Za inekcije smo saznali nakon tatine smrti žalosno je što ljudi koji su primili te inekcije i ostali živi ne smiju o tome da pričaju. Sa sigurnošću mogu da tvrdim da ubijaju ljude!!!