STRUJU NEMAJU VEĆ ŠEST GODINA U kući strave i užasa troje djece dočekuje Božić: Najviše učimo kad smo u školi, pošto ovdje nemamo gdje

Aloonline.ba | Vijesti ∙ 04.12.23 12:58 ∙ 0

Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće veliku akciju pomoći za porodicu Ilijin iz banatskog sela Novo Miloševo

FOTO: SRBI ZA SRBE

„Pozivamo dobre ljude iz cijelog svijeta da nam se priključe. Upalimo plamen nade i obezbedimo ovoj napaćenoj djeci normalne uslove za život!“, saopšteno je iz ove organizacije.

„Ja sam Zorica, imam 10 godina i najviše bih voljela da imam struju da mogu da gledam crtani. Imala sam je kao mala, ali ne sjećam se toga“, poručila je ova utučena devojčica koja dane provodi pazeći mlađeg brata Zorana (5).

U ovoj siromašnjoj kući odrastaju još Verica (11), Milan (7) i Branka (4). Struju nemaju već šest godina, kupaju se u koritu i, sa roditeljima Brankom i Draganom, dijele svega tri kreveta.

Crveni baloni, koji su zakačeni na plafon kako bi uljepšali sumornu sliku u domu porodice Ilijin, dodatno pojačavaju osjećaj neizmjerne tuge.

„Neka nam djeca nikada nisu ni imala struju, vidjeli su je samo u komšiluk kad odu. Mnogo mi je žao zbog svega toga kao njihovoj majci, ali nemamo mogućnosti da im pružimo išta bolje. Htjeli smo ukrašavanjem plafona da im bar malo uljepšamo predstojeće praznike i pružimo tračak svjetlosti“, požalila se Dragana.

Jedina svjetlost u njihovoj kući u banatskom selu Novo Miloševo, nažalost, vrlo često su samo sunčani zraci koji dopiru kroz šupljine na krovu, dok uveče koriste svijeće.

Nedostatak struje i kupatila, između golih zidova i polupane stolarije zakrpljene kartonima, ukazuju na svu težinu života sa kojima je suočeno ovih petoro mališana. Ipak, nemogući uslovi ne sprečavaju starije ćerke da budu uspješne u školi.

„Zorica i ja smo odlični đaci, obe volimo srpski jezik. Najviše učimo kad smo u školi pošto ovdje nemamo gdje. Pomažemo i mami i tati sve što treba. Idemo u dućan i na pijacu, peremo suđe. Najteže je zimi. Bude nam mnogo hladno“, ispričala je najstarija Verica.

Tjeskoba života jasno se ocrtava na licima roditelja, dok pogledi djece ukazuju na patnju koju ne smije niti jedno dijete na svijetu da prolazi. Otac Branko nema stalno zaposlenje, pa nadniči gdje god može. Primaju i skromnu socijalnu pomoć, a obroke dobijaju iz narodne kuhinje. Nerijetko moraju i da se zaduže da bar hljeb imaju svakog dana u kući.

„Radim sve poslove od rane zore, po čitav dan. Čistim, muzem krave, kopam gdje šta treba… Bar nešto osnovno da im pružim, evo prije neki dan sam ih vodio na pljeskavice. To je treći put da im to kupim, ne mogu baš često. Nema uvijek posla. Najteže mi je zbog ćerki jer će uskoro ući u pubertet, pa im veoma teško pada što nemaju kupatilo”, rekao je Branko, koji je nekada radio i na ciglani, ali je zatvorena.

O pokućstvu koje imaju suvišno je trošiti riječi, sve je dotrajalo, raspadnuto i staro. Čak im je kalendar na crnom i vlažnom zidu iz 2016. godine!

Ilijini nemaju gdje ni da drže hranu dok ne riješe problem sa strujom, pa uzimaju samo onoliko koliko mogu da pojedu. Nekad, ako šta ostane, čuvaju to u zadnjoj sobi gdje je još hladnije. Za kraj razgovora, upitali smo djevojčice šta vole da rade i imaju li kakvih želja.

„Omiljena mi je svaka igračka, ali ih nemamo mnogo, pa se najviše igramo sa zečevima. Imamo i kuce i mace. Najviše bih voljela da jednog dana dobijem sobu za sestru i mene“, poželjela je Verica.

Više o porodici i načinima za doniranje možete pogledati na: