(FOTO/VIDEO) EKSKLUZIVNI INTERVJU JELENE TRIVAN ZA ALOONLINE: Boli me što su ovdašnje ljude napadali iz Beograda oni koji Republiku Srpsku smatraju genocidnom tvorevinom
FOTO: ALOonline
Glasna, snažna, javna, neustrašiva, nezavisna i rodoljub – Jelena Trivan.
Generalna direktorica kompanije m:tel Jelena Trivan u ekskluzivnom intervjuu za ALOonline govorila je o ličnim inspiracijama i izazovima, o društvenoj odgovornosti kompanije, da li je stroga kao roditelj, šta je njen modni pečat, da li je zavoljela Banjaluku, a dotakli smo se i Filmskog centra Srbije te mnogobrojnih drugih društvenih i političkih pitanja.
Posebno značajna tema našeg razgovora bila je i napad dijela opozicije na narod Republike Srpske zbog glasanja na nedavnim izborima u Srbiji, hajka koju proživljava Nikola Pejaković Kolja zbog pružanja podrške listi Aleksandra Vučića kao i razumijevanje i unapređenje položaja žena u tehnološkom sektoru.
Uzevši u obzir da živimo na Balkanu gdje žene ponekad biraju da igraju tradicionalne uloge u društvu, da li ste se tokom karijere suočili sa pretpostavkama o Vašim sposobnostima zasnovanim na polu?
Na početku karijere sam imala dvije vrste diskriminacije, jednu na osnovu godina, a drugu na osnovu pola. Jako sam mlada ušla u politiku, sa 28 godina u Saveznu vladu Srbije. Tada me, čini mi se, niko ni od stranih ni domaćih partnera nije doživljavao dovoljno ozbiljno. Međutim, činjenica da trajete u zemlji u kojoj ništa ne traje, ni istorija, ustav, niti se često poštuje trajanje kao fenomen, upravo ta činjenica da na političkoj i privrednoj sceni toliko opstajem sa rezultatima, učinila je da me više ipak ne gledaju kao ženu već izvjestan političko-privredni fenomen. Na početku karijere je to bilo dosta drugačije.
Domaća politička scena često je obavijena stereotipima koji se tiču i utiču na žene u politici, a slično je i u biznisu. Kao žena na visokom rukovodećem mjestu u tehnološkoj industriji, kako podržavate i podstičete žene da se uključe u ove sektore?
Uopšte ne vjerujem da imamo bilo kakve rezultate u ravnopravnosti, ona je formalna, nije stvarna. Nedavno sam napisala autorski tekst o tome šta znači biti žena na poziciji. U Srbij i ovdje imamo žene na najvišim političkim funkcijama, ali nijedna nije predsjednica stranke odakle se crpi stvarna moć. Imamo žene direktorice, ali nijedna nije vlasnica kapitala. Mi smo operativci koji izvršavaju političke ili privredne funkcije za račun drugih i to je jedina stvarna istina. Kao operativac mogu da u svoj tim uvrstim što više žena i da im dam značajna rukovodeća mjesta.
Veliko slavlje je ovih dana u kompaniji m:tel. Majka sa naslovnica u medijima koja je rodila četvorke je radnica m:tel-a. Ta žena je morala da uzme neplaćeno odsustvo, da ode u drugu zemlju zbog visokorizične trudnoće i to je sudbina 90 odsto žena. Njena karijera će mnogo biti ograničena materinstvom, ali ne i njenog supruga. To su problemi koje ja kao poslodavac ili direktor mogu da olakšam; da omogućim rad od kuće, da kompanija pomogne u vantjelesnim oplodnjama, staranju oko djece, da ih porodične obaveze ne sprečavaju u tome da zadrže funkciju ili da ne mogu napredovati. Kod mene to što neko ne može doći na posao jer ima porodične obaveze nije minus nego plus.
Kompaniji m:tel dodijeljena je nagrada za najbolju društveno odgovornu kompaniju u regionu. Kako se suočavate sa izazovima u industriji telekomunikacija, posebno u kontekstu brze promjene i konkurencije?
Česta sam meta napada iz konkurentskih medija, ali to su jedini napadi koji me ne potresaju. To govori da dobro radimo svoj posao, a ove godine smo ostavili u prašini svu konkurenciju. I državnu kada mislim na Federaciju i privatnu kada mislim na United Media, tako da imaju razlog da budu ljuti. Prvi put moja ekonomska predviđanja se nisu ostvarila, mislila sam da zbog ratova, krize i inflacije nećemo uspjeti da imamo ovako uspješnu godinu. Prebacili smo ionako optimističan budžet, ne znam više ni sama odgovor na pitanje otkud ovako dobri rezultati i uspješna godina u sveopštoj krizi. Ako me pitate, odgovor je u stručnim ljudima, velikom investiranju u kadrove i tehnološke promjene koje pratimo. Prvi smo uradili pilot 5G mrežu, a da u ovom trenutku u BiH nije izvršeno ni mjerenje 4G mreže. Dva puta smo proglašeni za najbolju mrežu, nemamo razlog da se borimo sa konkurencijom bilo kakvim cijenama jer onaj ko preuzme našu uslugu zna da će imati najbolju mrežu, ne moramo da se dodvoravamo lažnim ponudama i nestvarnim cijenama.
VELIKO PRIZNANJE m:tel dobitnik nagrade za najbolju društveno odgovornu kompaniju u regionu
Na šta ste najviše ponosni tokom dosadašnjeg mandata i šta je Vaša vizija budućnosti m:tel-a?
Nije to što smo najbolji teleoperater, nije to što smo društveno najodgovornija kompanija, niti to što smo najbolji poslodavac, u m:tel-u ne postoji niko ko radi na minimalcu. Moj najveći ponos zbog kojeg je Republika Srbija kupila m:tel je to što smo ostali oslonac privrede Republike Srpske i BiH. Ovo je najveća strana investicija u BiH, ogromna investicija preko milijardu evra koja je opravdala svoju cijenu koštanja, ostala stub privrede Srbije i Srpske i na nju se Republika Srpska uvijek može osloniti. Nismo propali, nismo neuspješna privatizacija kako se govorilo, nismo kompanija koja je imala samo političku pozadinu u smislu da se pojača uticaj Srbije na region, već pravimo profit i pomažemo svakom građaninu ove države. Na to sam najponosnija! Ne bih voljela da poslije mene dođe neko ko će zaboraviti na ovu misiju i čisto ekonomski gledati ovaj biznis, a ne mariti o ljudima i državi, niti bih voljela da dođe neko ko će je rasparčati na način kako su se privatizacije najčešće događale.
Već nekoliko godina ste u Banjaluci, da li ste je zavoljeli?
Za dvije godine mandata sam napisala, kažu, jedan dirljiv tekst „Banjaluka i ja“, o tome koliko je volim i koliko Banjalučani, mogu da kažem, vole mene. Neko sam ko je razrušio sve te stereotipe o Beograđanima koji dolaze ovdje da odrade mandat kao po kazni time što sam stalno na terenu, tamo gdje Srbi najteže žive, u Federaciji, u selima, stalno sam među ljudima i oni znaju da sam jedna od njih. To mi je najveća pohvala, a i kolege vas drugačije gledaju kad znaju da niste ovdje došli kao neki šerif iz Srbije već kao jedan od njihovih sugrađana koji ih razumije, voli i poštuje. I ko ne misli da je Beograd centar svijeta, a Banjaluka poslovna kazna već neko ko misli da je Banjaluka idealno mjesto za život i u koju dolazi sa radošću i ljubavlju.
m:tel POKRENUO VELIKI DRUŠTVENO ODGOVORNI PROJEKAT „Niste sami, imate prijatelje“
Kako komentarišete napade dijela opozicije na građane Republike Srpske zbog glasanja na nedavnim izborima u Srbiji?
Hipersenzitivna sam jer sam izbjeglica sa Kosova. Gledala sam šikaniranje, zvali su me šiptarkom u Srbiji jer dolazim sa Kosova i vrijeđali nas. Gledala sam ljude koji su došli iz Oluje i koju su takođe trpjeli šikaniranje. Sa bolom gledam da nijednu istorijsku lekciju nismo naučili i da ljude iz Srpske gledamo i posmatramo sa otrovom i krivimo ih za razne stvari. Od toga da preuzimaju naša radna mjesta u Srbiji kao da to nije jedan jedinstven narod i kao da je normalno biti gastarbajter u Njemačkoj i da vas tamo prihvate ali nije normalno brata ili sestru iz Brčkog, Bijeljine ili Banjaluke primiti u Beograd.
Onda se sve to podiglo na viši nivo sa prošlim i ovim izborima gdje su ovdašnje ljude vrijeđali da njima treba platiti da uzmu srpsko državljanstvo, da se njima plaća da dođu na izbore jer ne razumiju mentalitet ovih ljudi kojima je čast i želja da imaju državljanstvo Republike Srbije, da utiču na događaje u Srbiji i da im je to otadžbina te da ih se to tiče. Na to niko ne mora da ih tjera i plaća. Kada je krenula ova stigmatizacija, bila sam šokirana i sva ta izvinjenja koja je uputio i predsjednik Srbije i premijerka se čine nedovoljnim, ne znam više šta treba da uradimo da kažem tim ljudima izvinite, ne samo izvinite, već nemojte da vas ovo pokoleba. Vaše potpuno pravo je da imate državljanstvo Republike Srbije, da glasate na srbijanskim izborima i da vas se tiče da li će u Srbiji biti ljudi koji će stati iza Republike Srpske u svakom trenutku ili ne. Boli me što ovo nije došlo iz EU niti iz Amerike već od onih koji sebe nazivaju Srbima i od ljudi iz Beograda koji Republiku Srpsku nazivaju genocidnom tvorevinom. To su oni sami učinili i to je moja bol. Kada neko drugi to čini našem narodu imam opravdanje i razumijevanje, za ovo nemam osim što mogu reći da je ovo velika nacionalna sramota.
Bili ste predsjednica UO Filmskog centra Srbije kada je snimljena serija filmova od nacionalnog značaja. Koliko je za srpski narod važno da se snimaju takvi filmovi i zašto se čekalo do sad?
U trenutku kada je Srbija dobila najveći budžet za filmsku industriju i kada je počelo najviše da se snima, počelo je najveće nezadovoljstvo tzv. filmskih umjetnika, odnosno jednog dijela filmske elite koja je ostala bez mogućnosti da potpuno gospodari tom branšom. Najveći napadi na Filmski centar su bili kada je Dara iz Jasenovca počela da se snima, a još veći kada je postala kandidat za Oskara. Čini mi se da je to bila jedna šizofrena situacija gdje u LA Tajmsu napadaju i govore da se nad Srbima nikada nije vršio genocid iako je to istorijski poznata i priznata činjenica. Sa druge strane, napadaju u Srbiji taj isti film. Najbolniji trenutak u mojoj karijeri je bio kad sam vidjela sa čime se suočavamo. Činilo mi se da je to slučajnost, a onda su od iste te tzv. kulture počele opstrukcije za snimanje filmova Košare, Oluja i svih velikih istorijskih tema.
Važno je da imate snage da istrajete protiv takvih ljudi i da izdržite napade jer nakon toga ostaje istorija. Iza mene su ostali ti veliki filmovi. Ostao je konkurs za dječiji film kojeg nikad nismo imali i činjenica da u novogodišnjim praznicima na hrvatskoj televiziji ide dva puta film „Leto kad sam naučila da letim“ Filmskog centra i da je srpska kinematografija ponovo na mjestu gdje bila. Možete pljuvati Aleksandra Vučića koji je obezbijedio novac za to, možete pljuvati Jelenu Trivan koja je na takav način vodila kulturnu i filmsku politiku ali rezultati će vas opovrgnuti.
Na koncu, i Dragan Bjelogrlić kada je otišao na hrvatsku televiziju da govori ružno o filmskoj industriji i vlasti u Srbiji, otišao je sa filmom koji je finansirala Republika Srbija i Filmski centar Srbije. U ovom trenutku ne postoji ni jedan veliki balkanski hit, a da ga nije napravio Telekom ili Filmski centar Srbije. Spriječili smo da Filmski centar i sredstva Republike Srbije služe za to da se prave filmovi koji imaju za cilj da srpski narod predstave zločinačkim. Jedan od najvećih napada na mene je bio što film Gorana Markovića o Radovanu Kradžiću nije dobio sredstva. Sve što želim da pitam one koji su smatrali da je to remek-djelo, opoziciju koja je stajala iza cijele hajke, zašto niko od tih velikih producenata ili drugih operatera poput United Media do danas nisu finansirali veliko remek-djelo i napravili film protiv Srbije kad su smatrali da je to ispravno. I danas stojim iza svojih riječi, opet bih učinila isto i pristala da zbog toga budem predmet hajke.
Kako komentarišete linč koji trenutno proživljava Nikola Pejakovića Kolja nakon što je pružio podršku listi Aleksandra Vučića na prošlim izborima?
Posmatram kao jednu vrstu kulturnog fašizma. Riječ fašizam vrlo obazrivo koristim, nikada je i ne izgovaram. Smatram da naše sporadične događaje iz dnevne politike ne treba upoređivati sa velikim istorijskim fenomenima, ali bojim se da smo zagazili u tu fazu koja liči na Njemačku 39. godine i na nešto što su proživaljavali umjetnici poput Oskara Kokoške. Nikola Pejaković jedino nažao što je učinio svojim kolegama je što je izrekao svoj politčki stav i tačka, ništa više. Nikoga nije uvrijedio, nikome se nije zamjerio, nije postao neki drugi Nikola. Ostao je Nikola koji je uvijek bio desničarski orjentisan, zaljubljenik u Republiku Srpsku, vjerujući čovjek, Nikola kojeg ljudi poznaju otkada se borio sa drogom pa sve do danas, čovjek renesansog dijapazona, veliki reditelj, scenarista i glumac.
On je onoga dana kada je izrekao svoje političko mišljenje koje nije nepoznanica ostao bez prijatelja, bez benda koji nije htio sa njim da svira. Da vas pitam, šta bi se desilo da neko zato što je Rom ostane sam na sceni, da je Ceca Bojković ostala sama na sceni zato što je podržala nekog drugog? Prva bih izašla i rekla: Sram vas bilo! Za sve ove godine valjda smo barem razvili kulturu toga da možemo da mislimo različito. Njastrašnija je radost onih koji su pohvalili činjenicu da je Nikola stigmatizovan i da mu ne treba pružiti ruku samo zato što misli drugačije. Nakon ovog 9. januara i Dana Republike Srpske isto što proživljava Nikola Pejaković u Sarajevu proživljava i od kulturne elite u Beogradu, a vi se zapitajte da li je to normalno.
Rado pričate o povezanosti sa kćerkom. Da li svoja poslovna iskustva, vrijednosti i etičke principe prenosite na nju, kako u poslovnom tako i u ličnom životu?
Porijeklo nas veoma oblikuje. Dolazim sa Kosova iz tradicionalne pordice. Kada sam kao mala preživljavala taj teror jer su me zvali šiptarka zbog toga što sam sa Kosova i kada sam željela da nešto poduzmem tim povodom, otac mi je stalno govorio: Ti nisi Bog da rješavaš stvari na Zemlji. Morate da znate koje su vaše granice u poslu, etici, funkcionisanju i svako koliko god da me voli ili ne voli zna da su moja etičnost i granice vrlo visoko postavljene. Strogo tako odgajam i svoju kćerku, u kući u kojoj se zna red, ali i ljubav, tradicija i poštovanje.
Danas mlađi naraštaji koriste napredne IT uređaje. S obzirom na to da ste na čelu tehnološke kompanije, da li nastojite da kćerki obezbijedite, recimo, najnovije mobilne telefone? Da li i kako kontrolište njihovu upotrebu?
Moja kćerka ima pravo da pola sata dnevno bude u slobodnim aktivnostima na tehnološkim uređajima (TV, telefon, kompjuter). Kada ih koristi, može da ih koristi samo u svrhu škole, a ovih pola sata je za TikTok, Instagram… Ljudi će mi se smijati s obzirom na to da moje dijete nije malo i da je nenormalno da neko ko vodi tehnološki jednu od najnapredniji kompanija tako doživljava tehnologiju ali to je jedini način da je zaštitim od onoga što je pogrešno.
Da li ste strogi kao roditelj?
Zaista jesam. Ne vjerujem u to da su majke prijateljice. Strog sam i poslodavac i roditelj. Na poslu sam prijatelj kad izađem iz zgrade, a prije toga sam rukovodilac. Drugačije ne funkcionišu ni porodice ni kompanije ni država.
Da li ste strogi prema sebi?
Prema sebi sam najstroža, zato sam i uspjela. Ne mislim da sam naročito pametna, talentovana, ni da sam najveći ekonimsta na svijetu. Službeni glasnik sam digla iz pepela, Filmski centar takođe, m:tel vratila na noge samo zato što radim kao konj, vrijedna sam i vrlo kritična prema svojim rezulatima. Jako poštujem druge ljude i vjerujem da je ovaj rezultat kompanije samo mrvcia mene, a dvije i po hiljade onih koji rade ovdje.
Ako ste toliko samokritični, opraštate li sebi dovoljno?
Ne. Svoje greške stalno preispitujem, sanjam, proganjajuje me, preispitujem svaku pogrešnu rečenicu, potez i to je jedna od stvari koja vodi uspješnosti ali i unutrašnjem stalnom nemiru. Perfekcionista sam, ne opraštam slabosti, greške, nerad, nedisciplinu, a naročito nerad na sebi. Nerad ovako tolerišem, skroz je ljudski da vam se ne radi, da hoćete da idete u šoping, sa drugaricama na piće, ali ono što za mene nije ljudski je da hoćete da u životu budete uspješni preko političkih veza, uspješnog i bogatog muža. Žene ako ne rade na sebi, ako u 21. vijeku jedva govore jedan jezik, ne idu na usavršavanje, ne čitaju dovoljno, nemaju opštu kulturu, ne posjećuju pozorište, za mene je to smrtni grijeh – ne raditi na sebi.
Koliko je teško danas biti majka i odgajati dijete u vrijeme sve češćih primjera vršnjačkog nasilja od kojih mnoga završe tragično, pedofilije, otmica, zlostavljanja na internetu…
Teško je danas biti majka u svakom smislu. Teško je što imamo lažnu ravnopravnost da radimo isto koliko i muškarci, a onda da imamo sami obaveze kod kuće oko odgajanja djece. Teško je ispratiti sve to, imati vremena da budeš majka na način kako su naše majke bile, a da su nam djeca izložena rizicima sa svih strana. Pokušavam da budem majka i ovdje, da pokrenem ozbiljnu kampanju edukacije roditelja o tome kakve sve opasnosti vrebaju na internetu. Najlakše je da djeci kada zaplaču damo telefon, najlakše nam je da ih stavimo za kompjuter kada ne znamo šta s njima da radimo za vrijeme raspusta, jeste lako ali je jako opasno. I sami toga nismo svjesni.
Moje kolege su smatrale da ne treba da plašimo roditelje, ali ja sam smatrala da poslije Ribnikara ih treba ozbiljno zaplašiti. Nisu svjesni šta sve djeca čine, kako provode vrijeme, na koji način komuniciraju, koliko je nasilja u njihovim glavama, koliko samo u sebi nose nasilja, vulgarnosti, spremnosti da na nekakav bolestan način rješavaju konflikte, koliko ih je materijalističko društvo pokvarilo, da su spremni na sve i svašta za novac i da u tom smislu treba da ih zaplašimo. Mi ne možemo djecu da odvojimo od kompjutera i vratimo u 19. vijek, ali možemo da budemo svjesni kojim putem idu i da se za to pripremimo.
Imali smo priliku da Vas vidimo u raznim modnim kombinacijama. Koji je Vaš lični pečat kada je u pitanju odjevanje i da li je zaista tačno da odijelo ne čini čovjeka?
Odijevanje govori o vašoj opštoj kulturi, da znate da se prilagodite situaciji te da li su vas na vrijeme naučili šta je posao, pozorište, a šta privatna zabava. Vidimo da javne ličnosti to često miješaju pa se pojavjuju na najvažnijim državnim događajima kao da su pošli u klub. To je pitanje opšteg obrazovanja, a i poslovne pozicije jer vas ljudi prvo odmjere vizuelno pa onda vremenom dođu do vašeg profesionalnog ili finansijskog bilansa.
Ipak sam žena, ne želim da to izgubim u muškom svijetu i budem im jednaka. Ne idem u kafanu popodne, ali sam stalno sređena na način na koji muškarci nisu i taj dio ličnosti ne želim da izgubim niti ću ikada. Ako me pitate po čemu sam prepoznatljiva u javnom životu, to nije odijevanje već frizura. Nedavno me zasmijalo glasanje na jednom sajtu za moju najbolju frizuru imajući u vidu da sam jedna od ličnosti koja se najviše puta ošišala i promijneila boju kose. To oslikava moj karakter. Ne plašim se promjena, ničega, bez problema sam spakovala stvari i došla u Banjaluku, kao što ću sutra otići u Njujork ili Zimbabve. Ne plašim se da promijenim zanimanje, da se bavim telekomunikacijjama, ali sam i neko ko je dovoljno samosvjestan i odgovoran da ne plače kada mu se odsijeku šiške ili kosa. Zato kažem ženama, ako hoćete da budete uspješne, morate da prevaziđete sve te manjkavosti. Ne možete biti autoritet ljudima koje vodite ako vam je frizura ili haljina koja ne stoji razlog za životnu dramu.
Kako je izgleda proslava Božića u Vašem domu? Da li ste „latili kutlače“ i pravili česnicu, cicvaru i druge đakonije?
Nisam izvadila ruke iz tijesta jer sam poznata u društvu, bez skromnosti, kao najbolja kuharica. Oni su to zloupotrijebili i dolazili na Badnji dan, Badnje veče i Božić, kući su išli da spavaju i odmaraju, pa da se ponovo vrate i jedu (smijeh). Mislim da sam samo prala sudove i kuhala uz sve tradicionalne običaje. Pšenice je bilo tri dana u kući po zemlji, klizali smo se, dobro da noge svi nismo polomili. Kada sam došla u Banjaluku, vjerujte, svanulo mi je. Sreća pa je 9. januar Dan Republike Srpske pa sam morala da dođem, inače bi i dalje kampovali kod mene i jeli.
BONUS VIDEO:
Možda vas zanima
Vijesti
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
