KO JE „SMAKNUO“ ŽESTOKOG MOMKA BEOGRADSKOG ASFALTA? 30 godina kasnije Kneletovo ubistvo i dalje pod velom misterije

ALOONLINE.BA | Region ∙ 28.02.23 13:19 ∙ 0

Više od 30 godina zvanična istraga nije otkrila ubicu Aleksandra Kneževića Kneleta, koji dana danas važi za prvog takozvanog žestokog momka sa beogradskog asfalta koji je mislio da je jači od metka i pucao "umjesto dobar dan".

foto: instagram

Znalo se da je Miša Cvijetinović „ordinirao“ uglavnom u Nemačkoj, i to u Frankfurtu. Bio je u Ćentinom klanu kriminalaca, koji se u toj zapadnoevropskoj zemlji ponajviše bavio trgovinom narkoticima. Istoj ekipi pripadao je i Uške, za kojim je bila raspisana potjernica zbog ubista Žapca nekoliko godina ranije u Beogradu. Družinu su činili izvjesni Toni iz Hrvatske i Milisav Kerovođa, koji je za sobom imao 12 godina robije u Zabeli, jer je u nekoj kafani kod Bariča zaklao jednog gosta, s kojim se zavadio.

Miša je bio neobično zgodan i lijep momak, srednjeg rasta, i atletske građe. Sa dužom kosom izgledao je kao nekakav moderni Tarzan. Svakako, zbog toga, u njega je fatalno bila zaljubljena i Ćentina kćerka.

Prilikom jednog od njegovih boravaka u Beogradu 1992. godine, vjerovatno sasvim slučajno, zadesio se u restoranu u kojem je tada bio i Aleksandar Knežević Knele. Iako dvadesetogodišnjak, Knele je već bio na zlom glasu zbog reketiranja dobrostojećih Beograđana, kao i zbog drugih teških krivičnih djela. Ne znajući ko je Miša Cvetinović, a ugledavši očigledno dobrostojećeg gosta, izvadio je pištolj i zatražio od njega da mu preda zlatni „roleks“ s ruke i džip „micubiši pajero“, čije ključeve je vidio na stolu ispred njega. Cvijetinović se uopšte nije uzrujao, niti je pokušao da se junači ispred uperenog pištolja. Pribrano je udovoljio Kneletu, kako je on i tražio.

Odmah po Kneletovom odlasku, alarmirao je svog „bosa“ i budućeg tasta Ćentu. Nastala je opšta pometnja među svim beogradskim kriminalcima. Isprepadao se i sam Knele, kada je saznao na koga je udario. Zato je odmah prihvatio posredovanje Gorana Majmuna, da se ponovo sretne sa Mišom, i vrati mu oteto. Sastali su se u hotelu „Interkontinental“ Pružio mu je ključeve džipa, a za sat je rekao da će ga doneti kasnije, jer ga je, navodno, nekome već prodao. Miša je uzeo ključeve i bez komentara se okrenuo i otišao. O pomirenju nije bilo ni riječi.

Knele je, sasvim izvjesno, nanjušio da mu predstoji velika nevolja, pa se u strahu, već istog dana, pod lažnim imenom „štekovao“ u hotelu „Hajat“. Nikome u Beogradu nije otkrio svoje tajno mjesto boravka. Docnije se ispostavilo da je iz „Hajata“ telefonom razgovarao samo sa jednim svojim prijateljem u Nemačkoj.

Čuvao Vuka Draškovića 9. marta

Potraga za Kneletom u Beogradu trajala je oko mjesec dana. Najednom, osvanula je vijest u novinama da je 28. oktobra 1992. godine njegovo beživotno tijelo nađeno u sobi 331 luksuznog hotela „Hajat“.

Istraga je usmjerena i prema Miši, jer se o onom incidentu između njega i Kneleta već danima pričalo po čaršiji. Miša je, međutim, imao valjan alibi da je u vrijeme Kneletovog ubistva boravio u Njemačkoj.

U Frankfurtu je ubijen Kneletov prijatelj Darko Stanojević. Njemačka policija je zbog toga uhapsila Mišu, Ušketa i Milisava. Miša je izručen našim vlastima, zato što je, u međuvremenu, u Srbiji za njim bila raspisana potjernica, zbog sumnje da je ubio Kneleta.

U Centralnom zatvoru Miša se ponašao vrlo pristojno. Nije izazivao nikakve incidente, ni sa kim se nije sukobljavao. Vrlo se kolegijalno odnosio prema ostalima u grupnoj sobi. Štaviše, prema njima je bio nesvakidašnji kavaljer. Gotovo redovno im je, ne tražeći nikakve protivusluge, ustupao sadržaje svojih paketa, koji su mu, zahvaljujući „naročitim vezama“, stizali veoma često.

Dosta novca trošio je i u zatvorskoj kantini. U te kupovine s njim išla su po trojica iz sobe, da bi mogli da donesu sve ono što on nakupuje. Imao je puno novca, ali se time nije razmetao. Nekima je bilo gotovo nevjerovatno da Miša ima tako dobro građeno i mišićavo tijelo, a vegetarijanac je. Meso uopšte nije koristio u ishrani. Mnogo puta je znao da legne na pod, uzme u ruke drvenu klupu, zamoli trojicu da sjednu na nju, i onda ih sve zajedno diže uvis u serijama od po 15, 20, pa i 50 puta.

Govorilo se da mu dobre uslove u zatvoru preko svojih veza obezbjeđuje Ćenta. Pominjani su, tako, i bliski odnosi između Ćente i tadašnjeg generala policije Radovana Stojičića Badže, zamjenika srpskog ministra unutrašnjih poslova.

Tako se jednom dogodilo da mu je u posjetu došao lično Ćenta. To je bio prvi slučaj da, kako se govorilo, kriminalac dođe u zatvor u posjetu drugom kriminalcu. Ta posjeta je, mimo uobičajenog protokola, organizovana u popodnevnim satima u izdvojenoj prostoriji za advokate. Kada su se njih dvojica tu sreli, rukovali su se i poljubili, a onda stali jedan naspram drugog i desetak minuta se samo netremice gledali. Bez ijedne jedine izgovorene riječi. Izgledalo je kao da očima razgovaraju. Napokon, Ćenta je samo kratko proslovio: „Sve je u redu!“, zatim se okrenuo i otišao. Miša je, očigledno, bio dirnut tim susretom. Vratio se u svoju sobu.

Kad su ostali kriminalci u CZ čuli da u jednom od blokova boravi „onaj koji je ubio Kneleta“, postali su neuobičajeno radoznali. Često su zapitkivali komandire da im kažu „kako taj izgleda, „kakav je“, „na koga liči“, „je l` mnogo jak“. Niko sa njim nije hteo da pravi kavgu, sem jednog izuzetno krupnog anonimusa, koji je od komandira tražio da „tom ubici prenese poruku da on hoće da ga razbije“. Danima je to ponavljao, pa je komandiru Spiridonovu dosadilo da ga sluša. Zato je jednog poslepodneva omogućio okršaj njih dvojice, i to u kupatilu.

Miša je izazivača toliko isprebijao da je ovaj danima bio u modricama, sa pokidanim arkadama, slomljenim nosem i pocijepanom usnom.

Iako se Cvijetinović prema stražarima ponašao sasvim pristojno, važio je za izuzetno opasnog tipa. Zato su kasnije, prilikom odvođenja na suđenje, u njegovoj pratnji uvek bila po trojica komandira, naoružana „kalašnjikovima“. Strahovalo se da postoji opasnost da mu „vlastoručno“ presude članovi „voždovačkog klana“, kojem je Knele pripadao.

Miša je u pritvoru u CZ proveo oko tri meseca, pa je onda pušten, usljed nedostatka dokaza. Odmah po izlasku iz zatvora oženio se Ćentinom ćerkom, i nastavio da živi u Beogradu. Ostao je fanatično privržen svom tastu.

Ćenta je u međuvremenu počeo da strahuje da može biti likvidiran, i da to može učinti samo jedan čovjek. A taj je bio u vrhu srpske policije. Bio je to Radovan Stojičić Badža. Razlog za takvu strijepnju Ćenta je nalazio u „ozbiljno narušenom dojučerašnjem prijateljstvu“ njih dvojice. Navodno su Stojičiću prekomjerno „porasli apetiti“. Govorkalo se da su oni ranije bili partneri u trgovini oružjem sa Hrvatima.

Uprkos velikoj opreznosti, Ćenta je ubijen 15. februara 1997. godine, ispred „Kluba književnika“ u Francuskoj ulici u Beogradu.

Mjesec i po kasnije, 1. aprila 1997. godine, u beogradskom restoranu „Mama mia“ izvršen je atentat na Radovana Stojičića Badžu. Atentator nije pronađen. Od toga dana gubi se i svaki trag Miši Cvijetinoviću.

Nestanak Miodraga- Miše Cvijetinovića, nesuđenog zeta Radeta Ćaldovića Ćente i osumnjičenog za ubistvo Aleksandra Kneževića Kneleta, prijavljen je tek devet godina poslije nestanka. Iako je bilo saznanja da je Cvijetinović ubijen u okolini Gornjeg Milanovca, njegovo tijelo nikad nije pronađeno!

Poslije Kneletove likvidacije, Cvijetinović je pobjegao iz Srbije. Viđan je po Nemačkoj, a u Beograd je, prema tvrdnjama svojih prijatelja, svraćao povremeno, u strogoj tajnosti. Po jednoj verziji, Miša je likvidiran krajem 1996. godine u Italiji, ali je ova sumnja ubrzo pala u vodu kada se poslije Ćentinog ubistva, 15. februara 1997. godine, u novinama pojavila velika čitulja u kojoj se Cvijetinović oprostio od Ćaldovića!

Bilo je i onih koji su se kleli da su Cvijetinovića vidjeli na Ćentinoj sahrani, navodno, uz njegovog brata Mosketa?! Izvori iz podzemlja veruju da je Cvijetinović, ako je zaista mrtav, najvjerovatnije likvidiran posle Ćentine smrti, jer je njegovom likvidacijom izgubio najmoćnijeg zaštitnika.

BONUS VIDEO: