ZEMUNCI SU ČAK TRI PUTA POKUŠALI DA UBIJU ĐINĐIĆA! Danas se navršava 19 godina od atentata
Zoran Đinđić, tadašnji premijer SR Jugoslavije, ubijen je 12. marta 2003. godine, a pripadnici „zemunskog klana“ su prethodno čak tri puta organizovali atentat, ali su svaki put odustajali u posljednjem trenutku.
Prvo su sredinom februara čekali Đinđića kod naplatne rampe Bubanj potok. U toj grupi bili su Zvezdan Jovanović, Željko Tojaga Žmigi, Mile Luković Kum i još jedna osoba. Čekali su premijera koji se vraćao sa Kopaonika, a odustali su jer su procijenili da bi moglo da bude slučajnih žrtava.
Drugi pokušaj „zemunci“ su imali 21. februara kod hale „Limes“ (današnja Štark arena) kada je Dejan Milenković Bagzi kamionom preprečio put Đinđićevoj koloni od tri vozila. Atentatori, među kojima je ponovo bio Jovanović, planirali su da zoljom gađaju premijerov automobil. Kao i kod Bubanj potoka, i tada su odustali iz istog razloga, a navodno je odluka donijeta poslije Jovanovićevih riječi: „To bi bio masakr“.
Slučajne žrtve
Treći neuspjeli pokušaj „zemunski klan“ je imao na današnji dan, 7. marta 2003. grupa koju je takođe predvodio Jovanović, planirala je da snajperom ubije Đinđića ispred zgrade Savezne skupštine sa gornjeg nivoa garaže „Tri lista duvana“, na uglu Ulice kralja Miloša i Bulevara kralja Aleksandra.
Tada su slučajne žrtve bile samo jedan od razloga odustajanja, a drugi je otkrio Zoran Vukojević koji je tada bio u automobilu „folksvagen pasat“ sa Aleksandrom Simovićem i Jovanovićem, izjavivši na suđenju da se tom prilikom odustalo od pucanja jer su se zavjerenici plašili da ih ne snime sigurnosne kamere sa zgrade Pošte u Takovskoj ulici, kao i zato što ne bi mogli brzo da pobjegnu jer su bili parkirani na gornjem spratu garaže.
Pet dana kasnije „zemunci“ su ostvarili plan. Đinđić je ubijen 12. marta u 12.25 u dvorištu Vlade Srbije u Beogradu.
Kao direktni izvršilac na 40 godina zatvora osuđen je Zvezdan Jovanović, kao i Milorad Ulemek Legija za organizaciju zločina.
Prvi poslije Miloševića
Zoran Đinđić rođen je 1. avgusta 1952. godine u Šamcu. Osnovne studije završio je vrlo brzo, za tri i po godine, a doktorirao je 1979. na Univerzitetu u Konstancu u Njemačkoj o temi „Problemi utemeljenja kritičke teorije društva“.
Bio je prvi nekomunistički gradonačelnik Beograda poslije 1945. godine, kao i jedan od osnivača obnovljene DS u kojoj je bio predsjednik Izvršnog odbora, a od januara 1994. godine do ubistva i njen predsjednik.
Autor je mnogih naučnih radova iz oblasti filozofije i političke teorije i prevodilac više filozofskih djela, dobitnik je mnogih prestižnih nagrada, a aktivno se bavio i političkom publicistikom.
Đinđić je bio prvi premijer Srbije poslije pada režima Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000. godine i dolaska na vlast Demokratske opozicije Srbije, a za vrijeme njegovog mandata pokrenut je proces demokratizacije društva i korjenitih ekonomskih i socijalnih reformi.
Kosovsko pitanje
U vrijeme njegove Vlade uhapšeno je i izručeno Haškom tribunalu nekoliko optuženika, među kojima i bivši predsjednik Srbije i Jugoslavije Slobodan Milošević.
Đinđić je četiri mjeseca prije ubistva najbližim saradnicima predstavio dokument i njegovu strategiju za rješenje kosovskog pitanja.
Upravo taj dokument, koji ima pet tačaka i do detalja navodi poteze koje Srbija treba da povuče kako bi vratila pokrajinu, prema mišljenju nekih političara, bio je pravi razlog zbog kojeg je izvršen atentat na njega.
Prema Đinđiću, prvi konkretni zahtjev na kom treba da Srbija insistira jeste vraćanje kontingenta vojske i policije, što je predviđeno Rezolucijom UN 1244.
Đinđić je sahranjen je 15. marta 2003. godine u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.