POPELA SE NA DRVO 1998. GODINE I GOTOVO 2 GODINE NIJE SILAZILA Svijet je ostao bez teksta kad je vidio zašto je to uradila
foto: prtnscrn
Godine 1998. svet je polako krenuo da prelazi u novi milenijum, dok je internet tek počeo da osvaja svijet. Za jednu djevojku, po imenu Džulija Hil, leto te godine, kao i naredne godine koje će uslediti, postale su istinsko iskušenje ne samo za njenu snagu, već i za njena uverenja.
Postala je učesnica jedne od najpoznatijih i najrizičnijih ekoloških akcija tog vremena — borbe za očuvanje sekvoje po imenu Luna.
U čemu se sastojala ta borba i kako je Džulija provela dvije godine na drvetu, silazeći s njega samo u krajnjoj nuždi?
Sekvoja Luna nije bila samo obično drvo. Ovo džinovsko drvo u Kaliforniji, staro nekoliko hiljada godina, bilo je živi svedok istorije. Postalo je simbol posljednjeg pokušaja očuvanja šuma devedesetih godina, kada su drvosječe počele masovno da seku drveće u okolini sela Staford.
Kada je prijetila opasnost da će Luna biti posječena, aktivisti su započeli borbu za očuvanje ovog jedinstvenog drveta i drugih predstavnika lokalne flore. Već tada je bilo jasno da ljudska aktivnost ne samo što uništava prirodne resurse, već i ozbiljno narušava ekosisteme.
Kada su vlasnici zemljišta odlučili da posijeku parcelu na kojoj je rasla Luna, aktivisti su primenili već isprobanu strategiju – penjanje na drveće kako bi spriječili drvosječe.
Ova taktika se pokazala uspješnom: 1985. godine u Oregonu sličan protest zaustavio je sječu drveća, a akcije su postajale sve popularnije. Aktivisti su sve češće koristili ovu metodu, ne samo da bi zauzeli drveće, već i da bi stvarali pravne i društvene prepreke za sječu.
Međutim, Džulija Hil je otišla korak dalje. Ona nije bila samo aktivistkinja, već simbol borbe za prirodu. Boreći se za očuvanje sekvoje, Džulijina akcija postala je prava provera izdržljivosti, kako za nju samu, tako i za cijelo ekološko pokretanje.
Kako bi zaštitila Lunu, Džulija je donijela odluku da postane dio tog drveta, bukvalno posvetivši dio svog života u zaštiti. Iako je to bilo izuzetno teško, bila je spremna da rizikuje ne samo svoju bezbijednost, već i zdravlje radi očuvanja prirode.
Šta je privuklo aktiviste u ovoj borbi? Nije se radilo samo o želji da zaustave sječu. Sekvoje koje su rasle u tom regionu bile su među najstarijim i najvišim drvećem na planeti. Njihova starost je često prelazila hiljadu godina, a ta stabla su stajala tu mnogo prije nego što su Evropljani kročili na američko tlo.
Džulija se popela 1998. i dvije godine nije silazila
Ovo stablo bilo je staro više od hiljadu godina, a visina mu je prelazila 70 metara. Za aktiviste, ovo nije bilo samo drvo, već simbol borbe za očuvanje prirode. Džulija je odlučila da postane dio tog simbola. Predložila je da ostane na platformi izgrađenoj na vrhu drveta na nedjelju dana. Međutim, zapravo je provela na drvetu dvije godine, a za to vrijeme Luna je postala poznata širom svijeta.
Od 10. decembra 1997. do 18. decembra 1999. godine Džulija Hil je živjela na drvetu, u kućici izgrađenoj na granama. Ona nije samo „živjela“ tamo — postala je dio ove džinovske sekvoje.
Prvog dana, kada je na nebu bio pun mjesec, a zalihe hrane dostavljene na platformu, aktivisti su odlučili da drvetu daju ime Luna. Međutim, Džulija je odlučila da ostane na drvetu, iako je prvobitno planirano da akcija traje kratko. Ona je nastavila da ostaje još dve god
Život na drvetu bio je sve samo ne lak. Džulija je preživela ledene kiše, uragan El Ninjo sa vetrovima brzinom većom od 40 kilometara na sat, kao i napade lokalnih radnika i agresivno ponašanje policije. Ali Džulija je bila odlučna.
Koristila je mobilni telefon za komunikaciju sa spoljnim svijetom, koji je punila solarnim panelima. Putem telefona je čak učestvovala na koncertu organizovanom za prikupljanje sredstava za ekološke inicijative. Prikupljeno je oko 50 hiljade dolara, koji su kasnije pomogli da se zemljište oko sekvoje dodeli Univerzitetu Humbolt, koji je obećao da će ga zaštititi.
Postupak Džulije Hil donio je željene rezultate. Protest je privukao pažnju cijele zemlje, a pritisak na kompanije za sječu postao je nepodnošljiv. Na kraju, kada je postalo jasno da je sječa zaustavljena, Džulija je sišla s drveta, završivši svoj dvogodišnji protest.
Međutim, njena misija nije završena. Ubrzo je napisala knjigu o svom iskustvu, osnovala fond za zaštitu prirode i nastavila da se bavi ekološkim inicijativama kao javna ličnost. Njen primjer inspirisao je mnoge, a sama Džulija postala je simbol važnosti zaštite prirode, čak i korišćenjem neobičnih metoda.
Ipak, nije sve bilo tako jednostavno. Godine 2000. samo nekoliko mjeseci nakon što je Džulija napustila drvo, sekvoju Lunu su napali vandali. Motornim testerama drvo je ozbiljno oštećeno, s povredama debla dubokim 81 centimetar i oštećenjem kore skoro do polovine drveta. Na sreću, zahvaljujući naporima volontera i naučnika, Luna je spašena. Ojačana je čeličnom konstrukcijom, a oštećeni dijelovi tretirani su posebnim preparatima.
Priča o Džuliji Hil i sekvoji Luni nije samo priča o borbi za jedno drvo. To je priča o tome kako pojedinac, prevazišavši lične tragedije, može pronaći svoje zvanje u zaštiti prirode, o tome kako je važno staviti prirodu u središte svih vrijednosti i boriti se za njeno očuvanje.
Sekvoja Luna postala je simbol ne samo zaštite šuma već i činjenice da jedan čovek može promeniti svijet ako istinski vjeruje u svoju misiju.
BONUS VIDEO:
Magazin
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja Luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
