Melba Mejebejn nikada nije planirala da napusti robnu kuću u kojoj je provela gotovo čitav svoj radni vijek. Ipak, poslije nevjerovatne 74 godine rada, odlučila je da je vrijeme za penziju. Presudile su joj sve duže gužve u saobraćaju, koje su joj svakodnevni odlazak na posao učinile napornijim nego ikada.

„Čim sam ušla na vrata, spustila sam ključeve od automobila na sto, pogledala sina i rekla: ’Dosta mi je’“, prisjetila se Melba.

Sve je počelo kada je imala samo 17 godina

Robna kuća „Dillard’s“ u Tajleru, u američkoj saveznoj državi Teksas, bila je udaljena svega 15 minuta vožnje od njenog doma. Međutim, zbog saobraćajnih gužvi putovanje je ponekad trajalo dvostruko duže. Melba, koja u novembru puni 91 godinu, shvatila je da više ne želi da se svakodnevno suočava s tim naporom.

Tako je prošlog mjeseca završila svoju izuzetno dugu karijeru, ostavljajući iza sebe priču o predanosti, prijateljstvu i ljubavi prema poslu.

Melba je svoj prvi posao dobila 1949. godine, kao srednjoškolka, u robnoj kući „Mayer & Schmidt“. Radila je kao operaterka lifta, a kada je kompanija „Dillard’s“ preuzela robnu kuću 1956. godine, nastavila je da radi pod novim vlasništvom.

Tokom godina promijenila je nekoliko radnih mjesta, od odjeljenja muške odjeće do kozmetičkog pulta, na kojem je ostala sve do penzionisanja.

Prekretnica se dogodila kada je uspjela da proda poklon-korpe koje druge prodavačice nisu mogle da ponude kupcima.

„Bile su tu neke poklon-korpe koje jedna od djevojaka nikako nije uspijevala da proda“, ispričala je Melba. „Zamolili su mene da pokušam, pa sam izašla iza pulta u prolaz i razgovarala sa ljudima o tim korpama... Prodala sam sve do posljednje. Tako su mi rekli da tu i ostajem.“

Posao koji je postao druga porodica

Za Melbu posao nikada nije predstavljao samo način da zaradi novac. Kao samohrana majka, u njemu je pronašla stabilnost, prijateljstvo i podršku za sebe i svog sina Terija.

„Porodica Dilard, kao i sve njene kolege, postali su nam poput druge porodice“, rekao je sin Teri, danas šezdesetogodišnjak.

Melba je bila toliko bliska s porodicom vlasnika da je povremeno pomagala u čuvanju njihove kćerke Dru Dilard Mateni, koja danas obavlja funkciju izvršne potpredsjednice kompanije. Njih dvije poznaju se gotovo 65 godina, a ponovo su se srele na proslavi povodom Melbinog odlaska u penziju.

I Teri se rado sjeća djetinjstva provedenog u blizini majčinog radnog mjesta.

„Bilo je trenutaka kada bih zamolio dedu da me odveze do prodavnice oko 7 uveče, nakon što bismo zajedno večerali, kako bih mogao da trčkaram po tržnom centru, a zatim se s njom vratim kući kada završi s radom“, prisjetio se.

Melba je decenijama radila najmanje 40 sati nedjeljno. Ustajala je u šest ujutru, pripremala kafu i doručak, završavala obaveze i stizala na posao oko devet, kako bi zauzela svoje omiljeno parking-mjesto.

„Voljela sam da idem na posao svakog dana“, rekla je. Dodala je da je izostajala samo kada bi bila ozbiljno bolesna.

„Ako ste zadovoljni onim što radite, zašto ne biste nastavili?“

Nikad nije poželjela da bude šefica

Tokom duge karijere Melba je nekoliko puta dobila priliku da pređe na rukovodeću poziciju. Ipak, svaki put je odbila ponudu.

„Niko ne voli da bude na rukovodećoj poziciji, jer tada morate da donosite teške odluke“, objasnila je.

Njoj je bilo važnije da sačuva dobre odnose sa kolegama i nastavi da radi ono u čemu je bila najbolja — da razgovara s kupcima i pomaže im pri izboru proizvoda.

Kada je napunila 65 godina, razmišljala je o penziji. Međutim, osnivač kompanije Vilijam T. Dilard ubijedio ju je da ostane, uz obećanje da će moći da radi sve dok to bude željela.

Melba je tada zatražila samo jedno: da više ne mora da radi noću i nedjeljom. Kompanija joj je prilagodila raspored, što joj je omogućilo da nastavi karijeru još decenijama.

Kasnije je uspjela da obezbijedi i mekši pod iza kozmetičkog pulta, jer joj je dugotrajno stajanje postajalo sve teže.

Njen savjet za srećan i ispunjen radni vijek

Iako je tokom života imala prilike da zaradi više novca ili napreduje na hijerarhijskoj ljestvici, Melba vjeruje da to nisu najvažniji faktori zadovoljstva na poslu. Smatra da ljudi treba da biraju zanimanje koje im odgovara i okruženje u kojem se osjećaju prihvaćeno.

„Novac vas može razočarati“, upozorava ona, ističući da je mnogo važnije pronaći posao u kojem ste dobri i ljude s kojima volite da radite. Za nju je ključ dugoročnog zadovoljstva upravo u odnosima koje gradimo tokom godina.

„Važno je ulagati u odnose s ljudima“, poručuje Melba.

Danas Melba živi u naselju za penzionere u Tajleru, ali nije izgubila kontakt s ljudima s kojima je provela najveći dio života.

Bivše kolege je posećuju, vode na ručak, u bioskop i u kupovinu. Njeni unuci i praunuci takođe su joj važan dio svakodnevice, a zaposlene na odjeljenju kozmetike čak su organizovale smjenjivanje u telefonskim pozivima kako bi svake nedjelje provjerile kako je.

Poslije 74 godine rada, Melba iza sebe nije ostavila samo izuzetno dugu karijeru već i prijateljstva koja su nadživjela njeno zaposlenje.

Kada se osvrne na sve što je prošla, njen zaključak je jednostavan: posao može biti mnogo više od obaveze ako u njemu pronađemo zadovoljstvo, smisao i ljude koji nam život čine ljepšim.

Za Melbu je upravo to činilo razliku između običnog posla i životnog poziva.