Jelena Buhač Radojčić (92) jedna je od djece koju je iz logora spasila plemenita Dijana Budisavljević. Međutim, njen izlazak na slobodu istovremeno je značio i bolan rastanak sa porodicom, čije teške posljedice osjeća čitavog života.

Jelenino stradanje počelo je 1942. godine tokom ratnih operacija na Kozari, kada je njena porodica primorana da napusti dom. Tada je ostala bez oca, koji je odveden na prisilni rad i nikada se nije vratio, dok je sa majkom i braćom završila u logoru Stara Gradiška – jednom od najozloglašenijih logora u sistemu Jasenovca.

„Stavili su nas pred mitraljez da nas strijeljaju“

Jedno od najpotresnijih sjećanja vezuje je za trenutak kada su ustaše zarobile njenu porodicu, a njen otac pokušao da se sakrije. Iako je tada bila dijete, Jelena se sjeća da je razmišljala čak i o tome na kakvu će zemlju pasti ukoliko je ubiju.

„Moj tata se sakrio, a moja mama je polila kuću vodom. Znala sam da oni ubijaju, valjda podsvjesno, pa sam gledala da li ću da padnem na suvo ili na mokro. Međutim, sišli smo dole i stavili su nas pred mitraljez da nas strijeljaju – ali nas na kraju nisu strijeljali“, prisjeća se Jelena u razgovoru za Una televiziju.

Njen otac je potom vezan i odveden na prisilni rad. Do 1943. godine radio je u Mlaci i Jablancu, gdje se nalazio logor, a potom je sa drugim zatočenicima odveden u šumu odakle se nikada nije vratio. Jelena navodi da su zatočenici sami kopali rake u kojima su potom ubijani, dok je njen otac do posljednjeg trenutka vjerovao da će ih pustiti kućama.

„Mama, ja sam jako gladna“ – rečenica koju nikada nije zaboravila

Po dolasku u Staru Gradišku, Jelena je sa ostalim zatočenicima bila primorana da spava na goloj zemlji, dok je oskudnu hranu dijelila sa članovima porodice. Posebno pamti djecu u kuli logora, toliko izgladnjelu da više nisu imala snage ni da plaču.

„Popeli smo se na kulu, a tamo djeca – sama kost i koža. Ta djeca su samo ječala. Znate, nije to plakanje, to je ječanje i stenjanje“, govori Jelena.

Upravo u logoru prvi put je od majke čula objašnjenje zbog kojeg više nikada nije smjela da traži hranu.

„Rekla sam mami: 'Mama, ja sam jako gladna'. A mama kaže: 'Pa dijete, nema ovđe da se jede, ovo je logor'. Ustala sam, pogledala na sve četiri strane i više nikada nisam tražila da jedem, ali sam skupljala mrvice iz njenog džepa“, prisjeća se ona.

Susret sa Dijanom Budisavljević

Među najvažnijim trenucima u njenom životu bio je susret sa Dijanom Budisavljević, humanitarkom koja je organizovala spasavanje hiljada srpske djece iz ustaških logora. Jelena se jasno sjeća žene u bijelom mantilu koja je prilazila majkama i molila ih da joj povjere djecu, obećavajući da će biti smještena na sigurno.

„Prišla je mojoj majci i rekla: 'Dajte djecu, dobro će proći, biće smješteni i imaće bijelu kafu' – toga se jasno sjećam“, navodi Jelena.

Zahvaljujući toj akciji, Jelena je sa braćom Živkom i Ilijom izvedena iz logora i prebačena u Zagreb. Međutim, spasavanje je donijelo i rastanak koji će joj obilježiti čitav život.

„Tad sam ga posljednji put vidjela“: Brata Iliju odnijeli su na nosilima

Nakon dolaska u Zagreb, djeca su okupana i presvučena, a Jeleninog najmlađeg brata Iliju preuzela je časna sestra. Djevojčica je potom sišla niz stepenice kada je ugledala prizor koji joj se urezao u pamćenje.

„Stajala sam pored stepenica i onda su domobrani na nosilima odnijeli mog Iliju i još mnogo djece. Tada sam ga posljednji put vidjela. Imala sam samo urezano u pamćenju da je imao crveni biljeg sa strane“, prisjeća se Jelena.

Od tog trenutka bratilikumu se izgubio svaki trag. Njihova majka, koja je tokom rata bila na prisilnom radu u Njemačkoj, po povratku je neumorno pokušavala da ga pronađe, a potragu je kasnije nastavila i Jelena.

Smatra da bi joj kartoteka i dokumentacija koju je vodila Dijana Budisavljević – a koja joj je odmah nakon rata oduzeta od strane tadašnjih vlasti – pomogla da otkrije u koju je ustanovu ili porodicu njen brat odveden.

„Da je ta dokumentacija ostala kod Dijane, vidjela bih da li je moj Ilija živ i gdje je poslat. Rekli su mi u Arhivu u Zagrebu da su pojedine ustaše uzimale djecu bez ikakvog traga. Ipak, ja još uvijek imam nade da je možda živ“, govori Jelena.

Uprkos decenijama bez odgovora, ova hrabra žena ne prestaje da se nada da je njen brat preživio, pa makar odrastao pod drugim imenom i u drugačijoj sredini.

„Znate, i da je Hrvat sad, samo da znam da je živ. Nije više važna vjera“, zaključuje Jelena, koja i danas ima samo jednu želju – da sazna sudbinu svog nestalog brata.