Njihova uloga bila je da pokrenu mikro i mala preduzeća, samozapošljavanje i lokalni razvoj. Međutim, godinama kasnije, percepcija javnosti se značajno promijenila. Za dio stanovništva, ove institucije danas se doživljavaju kao formalizovana verzija lihvarskog finansiranja, iako posluju u okviru zakona. 

Gdje je nastao jaz između početne ideje i današnje slike?

Mikrokreditne institucije u RS posluju na osnovu posebnih zakona i podzakonskih akata pod nadzorom Agencije za bankarstvo Republike Srpske. Za razliku od, recimo faktoringa, njihov regulatorni okvir je znatno detaljniji, ali i dalje znatno blaži u poređenju sa bankarskim sektorom.

One ne smiju primati depozite, imaju propisan minimalni kapital, podliježu redovnom nadzoru i izvještavanju, imaju ograničenja po iznosu pojedinačnih kredita. Ipak, nemaju puni spektar prudencijalnih zahtjeva koji važe za banke, što im omogućava veću fleksibilnost u plasmanima, ali i veći prostor za agresivnije kreditiranje rizičnih klijenata.

Od mikropreduzetnika do potrošačkih kredita

U ranim fazama, mikrokreditne organizacije su bile fokusirane na finansiranje: zanatlija, porodičnih biznisa, poljoprivrednih proizvođača, početnika bez kreditne istorije. Danas se značajan dio njihovih plasmana odnosi na potrošačke kredite stanovništvu, često bez jasne preduzetničke namjene. Time se promijenila i struktura rizika, ali i društvena percepcija njihove uloge.

Kredit više nije alat za pokretanje posla, već često sredstvo za premošćavanje hronične nelikvidnosti domaćinstava. Efektivne kamatne stope: zakonite, ali visoke

Najosjetljivije pitanje u javnosti odnosi se na efektivne kamatne stope (EKS) mikrokreditnih plasmana. Iako su formalno u skladu sa zakonom, EKS kod mikrokreditnih organizacija često višestruko premašuju kamatne stope banaka.

Razlozi za to su višeslojni: klijenti imaju slab kreditni profil, iznosi kredita su mali, ali administrativni troškovi visoki, ne postoje stabilni izvori jeftinog finansiranja, stopa nenaplativih kredita je viša nego u bankama. Međutim, za krajnjeg korisnika, razlika između nominalne i efektivne kamate često ostaje nejasna. Naknade, troškovi obrade i osiguranja kredita dodatno povećavaju ukupan trošak zaduženja, što hrani percepciju da se radi o „legalizovanoj lihvi“.

Regulator i granice zaštite dužnika Agencija za bankarstvo RS nadzire poslovanje mikrokreditnih institucija, propisuje maksimalne iznose plasmana i obaveznu transparentnost ugovornih uslova. Međutim, regulatorni okvir ne uvodi tvrde plafone na efektivne kamatne stope, već se oslanja na tržišnu logiku i informisanost korisnika. U praksi, to znači da je zaštita klijenata često formalna, ali ne i suštinska.

Socijalno osjetljive kategorije stanovništva ulaze u zaduženje bez pune svijesti o dugoročnim posljedicama, posebno kada se krediti refinansiraju ili produžavaju.

Sistem između razvoja i socijalnog rizika

Mikrokreditne institucije u Republici Srpskoj danas se nalaze u paradoksalnoj poziciji. One i dalje popunjavaju realnu prazninu u finansijskom sistemu i omogućavaju pristup kapitalu onima koje banke odbijaju. Istovremeno, njihova poslovna praksa sve više liči na visokoprofitno kreditiranje socijalno ranjivih grupa.

Bez jasnijeg razgraničenja između razvojne i potrošačke funkcije, te bez snažnijih mehanizama zaštite dužnika, teško je očekivati promjenu negativne percepcije u javnosti.

Ključno pitanje više nije da li su mikrokreditne organizacije potrebne, već da li regulatorni okvir može vratiti njihov fokus na mikropreduzetništvo, a istovremeno spriječiti spiralu prezaduženosti koja ih u očima građana sve više približava pojmu legalne lihve.