Još dok smo bili na fakultetu, prijavila sam se na program za dadilje koje žive sa porodicom i tako sam došla u Njujork, a poslije je sve nekako išlo svojim tokom.

Tu sam upoznala Federika i kada sam završila sa programom, otišli smo kod njega u Urugvaj, tamo se vjenčali, a nakon izvjesnog vremena doselili se u Los Anđeles i zasnovali porodicu. U našem američkom domu, iako hiljadama kilometara daleko od rodne kuće, slavimo i ovaj Vaskrs u duhu naših običaja, uz obojena jaja i bogatu trpezu.

Iza tih riječi krije se jedna Dervenćanka, jedna Vanja koju je sudbina prije deceniju i po odvela u Ameriku, gdje i danas živi pod prezimenom Brubaher Đekić i majka je dvojice dječaka. Jedan ima dvije i po godine, a drugi četiri mjeseca.

Prisjećajući se vremena kada je odlučila da iskusi život na drugom kontinentu, kaže da je Federika upoznala preko "Fejsbuka". Poslije nekog vremena dopisivanja su se i zvanično upoznali. Kada je završila program, otišla je kod njega u Urugvaj, opet na sasvim drugi kraj svijeta. Federikova porodica živi u Montevideu.

Tamo su se vjenčali 2010, a naredne godine veselje je bilo i u Srpskoj, piše Glas Srpske.

- U Urugvaju se za Vaskrs ne farbaju jaja, a bilo je teško doći do boja. Ipak, dok smo živjeli tamo, on je dobio ponudu za posao kao programer u Los Anđelesu. Kada je riječ o praznicima daleko od kuće, u Urugvaju je bilo malo neobično jer je tamo u decembru i januaru, kada slavimo Božić, ljeto pa u vrijeme kada ukrašavamo jelku haraju vrućine. U Los Anđelesu isto nema snijega, ali zna biti hladno, tako da je malo bolje. Imamo i dvije crkve, Svetog Stefana i Svetog Save, i više naših pravoslavaca. U crkvu uvijek idemo za velike praznike i nekada i nedjeljom - priča Vanja za "Glas".

Kao ni u Urugvaju, ni Amerikanci ne farbaju jaja

- Nije im to običaj. Oni više vole čokoladna jaja, ali mi Srbi farbamo, pa i prijatelji Jermeni. Jedna prijateljica prije dvije godine nas je pozvala da farbamo jaja kod njih. Malo je teže doći do boja, nisu kao naše dobre, kupujemo ih mahom putem interneta. Uvijek pokušavamo i prirodnim bojama kao što je luk, cvekla ... - kazala je Vanja, poslije čega se osvrnula na to kako im izgleda trpeza za vaskršnje praznike.

Govoreći da vole ujutru na velike praznike otići u crkvu, dodaje da i tamo imaju ručak i za Vaskrs kao i za Božić koji se "rezerviše", odnosno uplati ranije.

- Obično bude prasetina ili jagnjetina, tako da ručamo u crkvi, djeca se igraju, a onda uveče, kada dođemo kući, supa, pogača. Trenutno nam pomaže i moja mama koja i jeste zadužena za pogaču. Ispečemo neko meso, piletinu ili nešto prasetine jer je ovdje malo teže ispeći cijelo prase. Ne smije se to raditi u dvorištu, ali postoje mjesta gdje se može kupiti - priča Vanja.

I dok čuva pravoslavne običaje sa ognjišta u Srpskoj, usvaja i druge.

- S obzirom na to da imam djecu, ovdje vole taj običaj, kako zovu, lov na jaja. Uzmu plastične kutijice od, na primjer, "kinder" jaja, napune ih igračkicama i razbacaju po dvorištu, sakriju u žbun, pa ih onda djeca traže. To je jedini običaj što se tiče Vaskrsa. Za Božić se dijele pokloni, a ne paketići - priča ona.

Na kraju ne krije da ipak nedostaje ono nešto, kako reče, naše.

- Nedostaje porodica, prijatelji, ali s obzirom na to da i ovdje imamo dosta našeg društva, to se malo ublaži. Nedostaje i naša hrana, ali ne hrana kao hrana. Više taj ritual sjedenja kraj ražnja, ustajanje ranije. A ostalo se sve nađe i spremi - poručila je kraju za "Glas Srpske" Vanja Brubaher Đekić uz poruku: "Hristos vaskrse, vaistinu vaskrse".