Iako se javnosti predstavlja kao „šokantan“ i „nezapamćen“, ovaj slučaj zapravo se savršeno uklapa u dugu istoriju sličnih afera širom svijeta - od holivudskih zvijezda, preko političkih figura, do anonimnih građanki.

Vrijeme, tehnologija i kontekst se mijenjaju, ali društvena reakcija ostaje zapanjujuće ista.

Upravo zato, umjesto da se još jednom zadržimo na senzaciji, važno je postaviti šira pitanja: šta nas kao društvo tjera da konzumiramo tuđu intimu, zašto žene snose veću moralnu kaznu i kakve posljedice ovakvi slučajevi ostavljaju na mentalno zdravlje žrtava?

Na ta pitanja za Aloonline odgovara psiholog Tea Džombić Đurić i sociolog Jadranka Berić.

Zašto nas privlači tuđa intima?

Psiholog Tea Džombić Đurić objašnjava da snažna društvena potreba da se konzumira tuđa intima proizlazi iz kombinacije voajerizma, socijalne radoznalosti i tzv. moralne distance. Ljude prirodno privlači ono što je zabranjeno, skriveno ili „nije namijenjeno javnosti“, a seksualni sadržaji dodatno aktiviraju biološke i emocionalne centre nagrade.

Sagovornica kaže da kada intimni sadržaj dospije u javnost bez pristanka osobe, javlja se i fenomen difuzije odgovornosti - pojedinci osjećaju manju ličnu krivicu jer imaju utisak da „svi to gledaju“. Istovremeno, digitalni kontekst olakšava dehumanizaciju: osoba čija je intima narušena prestaje da se doživljava kao cjelovito ljudsko biće i postaje puki sadržaj za konzumaciju.

„Digitalni prostor dodatno otupljuje empatiju jer ne postoji direktan kontakt sa patnjom druge osobe. Ljudi zaboravljaju da iza snimka stoji stvarna osoba sa emocijama, porodicom i životom“, navodi Džombić.

Zašto društvo strožije sudi ženama nego muškarcima?

Sociolog Jadranka Berić ističe da je ovaj obrazac duboko ukorijenjen u patrijarhalnim društvenim strukturama. Kroz istoriju, žene su imale ulogu čuvara porodične časti i moralnog poretka, dok su muškarci percipirani kao nosioci moći i društvenog statusa.

„Ženska seksualnost se tradicionalno povezuje sa moralom, čistoćom i reputacijom, dok se muška seksualna aktivnost često tumači kao dokaz muškosti ili statusa. Kada žena odstupi od tih očekivanja, društvo reaguje strožije jer se to doživljava kao prijetnja kolektivnim vrijednostima“, objašnjava Berić.

Dodaje da patrijarhalni obrasci oblikuju i percepciju krivice: žena se često vidi kao odgovorna za „čuvanje granica intime“, dok se muškarcu mnogo lakše prašta ili se njegova uloga relativizuje. Time se teret odgovornosti nepravedno prebacuje na žene, iako odgovornost snose svi koji učestvuju u snimanju i dijeljenju sadržaja.

Kada privatnost postane javna trauma?

Džombić Đurić upozorava da objavljivanje ili „curenje“ intimnih snimaka može imati ozbiljne i dugotrajne posljedice po mentalno zdravlje. Kratkoročno, osobe često doživljavaju intenzivan stres, sram, strah, anksioznost i osjećaj gubitka kontrole. U kliničkoj praksi, ove reakcije često liče na akutnu traumu.

Dugoročno, kaže, posljedice mogu uključivati depresiju, hroničnu anksioznost, povlačenje iz društvenih odnosa, narušeno samopoštovanje, pa čak i simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Posebno otežavajuća okolnost je činjenica da digitalni trag ostaje trajan, što kod žrtava stvara osjećaj da trauma „nikada ne završava“.

„Međutim, ključna psihološka razlika postoji između situacija kada osoba sama odluči da objavi eksplicitni sadržaj i onih kada se sadržaj objavi bez njenog znanja ili pristanka. U prvom slučaju osoba zadržava osjećaj kontrole i autonomije. U drugom, riječ je o teškom narušavanju ličnih granica, što psihološki ima sličnosti sa nasiljem“, pojašnjava nam sagovornica.

Gdje je granica odgovornosti društva?

Sagovornici su saglasni da masovno dijeljenje intimnih sadržaja govori više o društvu nego o osobama koje se na snimcima nalaze. Ono razotkriva kolektivnu radoznalost, voajerizam i sklonost senzacionalizmu, ali i nedostatak solidarnosti.

Granica se, kako navode, povlači u trenutku kada radoznalost prelazi u aktivno učestvovanje u širenju poniženja. Gledanje može biti slabost ljudske znatiželje, ali dijeljenje, komentarisanje i ismijavanje čine osobu saučesnikom u narušavanju tuđeg dostojanstva.

Ako društvo želi zdrave vrijednosti, zaključuju stručnjaci, mora obnoviti osjećaj solidarnosti, empatije i poštovanja privatnosti - jer bez toga nijedan skandal nije samo „privatna stvar“, već simptom dubljeg društvenog problema.