Ona je primjer hrabrosti, a svu snagu usmjerila je u neumornu borbu da se glas srpskih žrtava čuje i da se nikada ne zaboravi!

Svoju traumatičnu ispovijest ispričala je svojevremeno i za ALOonline.

Bila je zatočena 322 dana. Prva sjećanja na zarobljeništvo su prebijanje i mučenje.

- Ispitivanje je počelo u 11 ujutru, ispitivalo me je njih pet-šest. Tukli su me od 11 do 4 popodne. Sve što ima na meni, zubi, vilica, dio oko očiju, nema komada kože koje nije zgazila vojnička čizma - rekla je Božica.

Nebrojeno puta je padala u nesvijest, a poslije nekoliko dana, odvedena je u privatnu kuću u obližnjem Srebreniku.

Bez hrane, vode, grijanja, dozvole za izlazak i šetnju, bila je zarobljena sa još dvoje ljudi blizu godinu dana.

- Nema sedmice da crna marica noću ne dođe pred kuću po nekoliko puta. Onda nas nagone...

Božicu bi vojnici skinuli, otkopčali, a onda se takmičili ko će je više ispljuvati potpuno golu.

- I tako su ubijali vrijeme dok su u smjeni. Da li da je silujemo danas ili sutra? Ma, ko bi nju i silovao, pogledaj je na šta liči. Ja tada i nisam bila žena. Bila sam neka figura za mučenje.

Božica je često pomišljala na samoubistvo.

- Osim gladi i bolova koje sam imala, tada mi je stradala i psiha. Odlučila sam da se ubijem, ali nisam imala snage da to uradim - rekla je ranije Božica za BBC Srbija.

Danas je predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske. Prije ovog Udruženja je postala članica Savjeta logoraša, ali tu nije dobila ni jedno uputstvo kako da ostvari svoja prava. Nedovoljnim radom boračkih organizacija iza rata, stvorene su i druge organizacije, ali niko nije radio na hapšenju ili prijavi zločinaca.

Dok je meni bilo zlo, drugom je rat bio brat


Nakon što je preživjela logor u Srebreniku, odlučila je da bude jača od svih zlikovaca i trauma. Zajedno sa suprugom se preselila u Slavoniju zbog posla, dobila dijete, ali tu ju je stigla i zločinačka akcija „Bljesak“. Kad je preživjela tuđe agresore, krenula je ni u snu očekivana borba sa svojim narodom.

– U tom groznom periodu, muslimani su mi uzeli godinu života, imovinu, zdravlje i posao. Isto to su uradili i Hrvati, a Srbi su mi uzeli narednih 16 godina. Toliko dugo sam se tužila i ponavljala postupak sa Republikom Srpskom da im dokažem da sam bila u logoru i da sam preživjela „Bljesak“. Pokazalo se da dok je meni bilo zlo, bijeda, glad i nemaština, da je dugom rat bio brat. Pokazalo se da nismo ni približno slično prošli – počela je za ALOonline predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske, Božica Živković Rajilić.

Pobjede


Priča da se u međuvremenu „država dozvala pameti“ jer su, kako kaže, pritisci i laži iz Federacije BiH nastavljeni i u miru. Međutim, ističe da je pojednicu vrlo teško ući u sistem i bilo šta dokazati.

– Prva pobjeda mi je bila što sam se 16 godina tužila sa RS, u to vrijeme se promijenilo pet-šest komisija na koje mi idemo. Tada je važio Zakon o civilnim žrtvama rata gdje su mi rekli da lomljenje nije dovoljno da imam 60 odsto invaliditeta i svaki put su me odbijali. Tek 2009. godine od komisije je došlo pozitivno rješenje da mi se priznaje status civilne žrtve rata, boravka u logoru i maltretiranja, kao i invaliditet od 60 odsto. To je jedna pobjeda. Druga je kad sam pobijedila sve traume koje su mi nanijeli zlikovci zbog imena, prezimena, slave, vjere i uspjeha u poslu. Pobijedila sam što sam stekla porodicu, što sam se ostvarila kao majka i što sam se skućila kao da se ništa nije dogodilo. Velika pobjeda je i što smo 2012. godine u Brodu osnovali Udruženje žena žrtava rata RS – objašnjava Božica.

Prije ovog Udruženja je postala članica Savjeta logoraša, ali tu nije dobila ni jedno uputstvo kako da ostvari svoja prava. Nedovoljnim radom boračkih organizacija iza rata, stvorene su i druge organizacije, ali niko nije radio na hapšenju ili prijavi zločinaca.

– Za to vrijeme su Majke Srebrenice, Žene žrtve rata pod vođstvom Bakire Hasečić i ostala srebrenička, sarajevska, žepačka udruženja došla i do Ujedinjenih nacija, Londona, Brisela, Vašingtona i napravili priču da su jedine žrtve. Niko drugi se ne pominje i da su to sve nad njima vršili srpski genocidaši. To me razbijesnilo jer sam imala šta da kažem. Nas 36 se okupilo u Brodu i osnovano je Udruženje – iskrena je Božica.

Vrata institucija dugo bila zatvorena


Ističe da su tada počeli njeni medijski istupi i da je krenula da priča svoju priču. I ostale žene žrtve rata su počele masovno da se javljaju. Danas udruženje broji oko 700 živih žena, dok ih je ranije bilo i više.
– Moja priča možda jeste strašna, ali moja priča je ipak priča pobjede. Ali da vidite kakvih heroina imam u Prijedoru, Novom Gradu, Posavini, Bijeljini, Trebinju, Foči… Žena koje su 10 puta prošle gore od mene, žena kojima su ubijana djeca, koje su bile trudne, žena koje su svaku muku i zlo preživjele 10 puta goru od mene. I niko ih nije priznao jer nisu bile obrazovane, nisu radile, nisu znale otvoriti vrata institucija, a institucije RS su bile potpuno zatvorene za sve nas – podvukla je naša sagovornica.

Putem institucija su odlučile praviti projekte kojima će pokazati da su patriotska organizacija koja će autentično prenositi domaćoj i svjetskoj javnosti šta su od njih radili pripadnici HVO-a i Armije BiH.

– Putovale smo u Hag i to masovno. Protestvovali smo pred Haškim tribunalom, posjetili generala Mladića, prisustvovali njegovom suđenju, išli i na čitanje presude Radovanu Karadžiću. Onda smo počeli raditi svoja svjedočenja, napravilo se sedam-osam filmova, sama sam radila više od 10. Napravile smo i Monografiju „Naša ispovijest“ sastavljenu od 15 svjedočenja sa dokazima Republičkog centra za istraživanja rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, sa slikama iz tog perioda i vojnih dokumenata. Sve svoje poslove sam radila u dva pravca: jedan je da ženama bude dobro, da ne budu broj, da imaju koristi, a drugi da se Republika Srpska ponosi nama. Bile smo i Njujorku, Vašingtonu, Minhenu, Stokholmu, Parizu, a o regionu da ne govorim. Išle smo i na dodjelu Nobelove nagrade Peteru Handkeu – objašnjava Božica za ALOonline.

Za srpske žrtve niko nije htio da čuje


Nastavlja i da su zbog neprocesuiranja zločina protestvovale i pred Sudom BiH. Kaže da je provocirala u Hagu kako sudiju Orija, tako i haškog tužioca Bramerca govoreći mu da je „perač novca, da je plaćen da Bošnjakinje pravi žrtvama, a da za Srbe ne želi da čuje“. Kako kaže, njeno prozivanje po medijima natjeralo ga je da prvi put razgovara sa Srbima.
 – Molio je da povučem izjave, rekla sam da ću se javno izviniti pod uslovom da počne procesuiranje zločina nad Srpkinjama. Ubrzo su formirani predmeti jer je bilo masa dokaza i svjedoka te je za Vaskrs 2014. godine uhvaćena prva četvorka. Sve do sad što je procesuirano, u procesima su jedan od svjedoka i žene žrtava rata.

Izborile se za svoj zakon


S obzirom na to da su bavile prijavom zločina, hapšenjima i svjedočenjima, počele su tražiti od države da ih lično prizna. Smatrale su kad već nemaju ratnu odštetu, neka im daju zakon i invalidninu.
– I izborili smo se za to. Posebno zainteresovanje je pokazala tadašnja predsjednica Vlade Željka Cvijanović, a poslije i kao predsjednik Republike. Resorni ministri kako ko. Bilo ih je svakakvih, od onih koji nisu htjeli ni da se pozdrave sa nama, oni koji nisu htjeli da se donese zakon, do onih koji su nas ometali da dođemo do novca jer moraš biti planiran u budžet da bi zakon stupio na snagu. Na kraju, izborile smo se za sve i za Zakon o žrtvama ratne torture tako da sam za ovih deset godina dobila i status od javnog interesa – rekla je Božica.

Zakon o žrtvama ratne torture koji je dodatak Zakonu o civilnim žrtvama rata prestao je da postoji 2007. godine. Narednih 11 godina je bio prazan prostor, a ostale su mnoge žene koje nisu objelodanile torturu koju su proživjele.
– Da je Republika Srpska radila kako treba ne bi tih 11 godina bilo pauze; da su promijenili zakon, dopunili, uradili bilo šta, a ovako je stotine žena umrlo, a nikada nije ispričalo svoju priču. Procjena je da je više od 5.000 žena stradavalo po logorima jer je bilo 526 logora u BiH plus ovi privatni neregistrovani. Najgore je što brojna udruženja danas bivaju finansirana od najvećih rušitelja Srpske: Velike Britanije, SAD-a, Njemačke, zemalja Kvinte koje su zacrtale kako da nestane Srpska, ono što nije moglo u ratu nastavljeno je u miru – naglašava Božica.

Kroz Zakon o žrtvama ratne torture članice Udruženja su se izborile za simbolična primanja. Božica ističe da je cifra od 240 KM simbolična, ali je zahvalna Republici Srpskoj i bivšoj predsjednici Vlade, Željki Cvijanović, koja je stala iza ovog projekta kojim više niko ne može reći da ne postoje Srpske žrtve.


Doveli su i Anđelinu Džoli da glumi u filmu pa kad joj je rečeno i za srpske žrtve, ona onda kaže da je mislila na silovane žene iz sva tri naroda u BiH, ne samo Bošnjakinje. Šta sve nismo dočekali, kakve sve propagande nisu bile. Pa ko je onda činio genocid, čiji broj žrtava je veći. Mi smo svoje dokazale i to je naša najveća pobjeda – zakjučila je za ALOonline Božica.

BONUS VIDEO: