IMA NAM SPASA, JER NAM SE NA BOŽIĆ RAĐA SPASITELJ Episkop Sergije za AloOnline: Na svakoj stranputici jedini putokaz koji će nas izvući na pravu stazu života jeste ljubav

Ne trebamo se sobom ponositi, jer će nas to uvesti u gordost, već trebamo svakim danom biti bolji nego što smo to bili juče. To je naš zadatak koji moramo ispuniti da bismo ostali čeda Hristova. Treba da se stidimo grijeha, da sebe ispravljamo, da budemo ono što Gospod od nas traži. Taj put nije lak, svijet ga odbacuje, zato se trebamo ugledati na one koji su svoju vjeru svjedočili do smrtnog časa. Na takve Srbe se moramo ugledati ako želimo ugledati Lik Hristov u Višnjem Jerusalimu.

BUDUĆNOST I SPAS SVIJETA

Od samih početaka istorije svijet je u procijepu dobra i zla. U toj podijeljenosti počiva naša egzistencija, jer je čovjek, svakodnevno, primoran da bira, da se na dnevnom nivou opredjeljuje između dobra i zla. Nisu svi naši izbori uvijek ispravni, ali čovjek, ohristovljeni čovjek, uvijek treba da bira Hrista, da bira dobro, pa kada se svi ti lični izbori prenesu na opšti plan onda možemo vidjeti koliko je Hristos danas aktuelan u svijetu u kojem živimo.

https://aloonline.ba/vijesti/vjeruje-se-da-donosi-srecu-i-blagostanje-evo-koja-je-simbolika-bozicne-psenice-i-kako-je-na-pravi-nacin-mozete-sami-posaditi/

Iz vašeg pitanja možemo sebi dati odgovor, jer gdje je ljubav Hristova tamo nema podjela, nema sukoba, nema ratova. Današnji svijet je u velikoj mjeri okrenuo leđa Hristu, misleći da se bez Boga može živjeti, preživjeti i carevati.

Iz takvog duhovnog mrtvila probudiće nas stradanje, jer će čovjek uvidjeti da nije gospodar, već samo privremeni stanovnik fizičkog kosmosa. Kada to shvati, imaće nadu u sopstveni duhovni uspon iz provalije zla u koju je, svojom gordošću i lakomislenošću, upao. Dakle, sve ono što se u podijeljenom svijetu dešava jeste plod ličnih i zbora, pogrešnih odluka i lažnih uvjerenja.

Ipak, Bog je uz nas. Njegova ruka je uvijek ispružena, čak i najvećim grešnicima. Na nama je da otvorimo duhovne oči i prihvatimo ispruženu Božju ruku ili da nastavimo obmanjivati sebe lažnim bogovima ovoga svijeta.

Čini se da mnogi forsiraju svijet u kome su tradicionalne vrline i vrijednosti bačene u drugi plan. Porodica i tradicionalni brak se donekle i ismijavaju, pravi se vještački sve veći jaz između djece i roditelja… Šta mislite o tim pojavama, kako im se oduprijeti, kako se zaštititi?

Ljubav je u osnovi svakog odnosa. Bez ljubavi sve je kratkotrajno, neiskreno, a na kraju i potpuno besmisleno. Odnosi u kojima ljubav nije preovlađujuća osuđeni su na neuspjeh. Kao što znamo, nema ljubavi bez žrtve, niti ima dugoročnosti u odnosima između ljudi ako u tome ne ugrađujemo sebe. Ako istinski volimo, onda smo spremni i da se mijenjamo, da se prilagođavamo jedni drugima, a to nije ništa drugo nego davanje sebe ljubavi. Svakoj majci su važnija njena djeca nego što je ona samoj sebi.

Upravo ta nesebična ljubav i jeste trajna, vječna, neraskidiva.

Tradicija je nešto čemu se uvijek vraćamo, nekad više riječima nego djelima, ali je važno znati po čemu se možemo i trebamo ravnati.

Porodica je preduslov našeg postojanja, naš najčvršći temelj, tako da se porodične vrijednosti i sama porodica ne mogu zamijeniti bilo kakvim drugim odnosom. Dakle, potrebno je da roditelji vole djecu, da djeca poštuju i vole svoje roditelje, pa će ta ista djeca u sopstvenim brakovima preslikavati onaj isti obrazac koji su usvojili u porodici svog odrastanja.

NE BUDIMO LICEMJERI U VREMENU LICEMJERNOM

Vrlo često smo skloni osuđivati zapadne vrijednosti a da svojim životom nismo pokazali da živimo sasvim suprotno. Mnogo je važnije ispravno živjeti nego ispravno govoriti. Najbolje je kada bismo mogli živjeti onako kako pričamo da živimo, jer to bi bila punoća našeg postojanja.

Ne budimo licemjeri u vremenu licemjernom. Zločina, bluda, razvrata i drugih negativnih pojava ima svuda, u svakom narodu, u svim krajevima svijeta, ali je nedopustivo da to postane društveno prihvatljivo. Primjetno je da vrijeme koje dolazi snižava tu ljestvicu vrijednosti, tako da sve dublje tonemo, gotovo neprimjetno, a treba da se dižemo, da se očovječujući obožujemo, da stremimo Nebu, a ne prolaznim zemaljskim vrijednostima.

Nad onim nad čim smo se nekada zgražavali, danas postaje dio naše normalnosti. To znači da se ne propitujemo, da ne preispitujemo sebe i svoje postupke, a kada svako od nas to bude činio na pojedinačnom nivou i društvo u kojem živimo postaće bolje. Svako od nas treba da mijenja na bolje isključivo sebe, a ne društvo u kojem živi. Jer, kad čovjek sebe učini boljim, sve će biti bolje, pa i to društvo u kojem trajemo.

Zašto smo se od naroda koji je oličenje porodičnog života, morala, smisla za pravednost... pretvorili, donekle, u oličenje zla? Kako komentarišete to da je sve češće nasilje djece nad roditeljima? Kakvu nam to poruku šalje?

Ne bih se složio da smo postali oličenje zla, iako se tako često čini, jer smo dopustili da nam javni prostor, pogotovo onaj medijski, bude ispunjen sadržajima koji niti su korisni, niti su edukativni, niti su moralni.

Dopustili smo, sopstvenim izborom, svakovrsnom zlu da nas zagađuje. Ono što je najstrašnije jeste nasilje, koje je sve više dominantno, a ono nije ništa drugo do nedostatak ljubavi koju trebamo dobiti u roditeljskom domu. Ako iz roditeljskog doma ne izađemo ojačani ljubavlju, društvu u kojem živimo nećemo biti od neke velike koristi. Današnji naraštaj preokupiran je poslom, sticanjem materijalnih vrijednosti, a zbog toga se zapostavlja ono najvažnije – djeca, pa ta ista djeca sutra ne umiju uzvratiti svojim roditeljima ljubavlju.

Neophodno je i prijeko potrebno reafirmisati porodicu, kao Crkvu u malom, kao prvo i posljednje utočište u ovom nemirnom svijetu.

Društvene mreže pokazale su donekle i koliko smo skloni osudi i javnom linču. Na to ste ukazali i nedavno, kada je psihički poremećena osoba opljačkala crkvu u Bosanskom Petrovcu? Kako smo došli do tog stadijuma? Da li je to nešto što postoji od ranije, samo do pojave društvenim mreža nije bilo toliko vidljivo?

Neke negativne pojave i ranije su postojale, ali su danas, zahvaljujući medijima, postale vidljivije. Čini mi se da se sve više fokusiramo na ono što je loše među nama, dok dobre stvari i dobri ljudi postaju sve manje interesantni u našem vremenu.

Ovaj problem zaslužuje neku dublju analizu, ali svako od nas, opet ponavljam, može i treba da bira kakvim će sadržajima ispuniti svoj um. Ono smo čime se hranimo. Što bi rekao Starac Pajsije, veliki svetogorski podvižnik, na nama je da biramo da li ćemo biti pčele ili muve.

VOLIMO JEDNI DRUGE, PRUŽIMO DRUGIMO POŠTOVANJE, PAŽNJU I TOPLU LJUDSKU RIJEČ

Na svakoj stranputici jedini putokaz koji će nas izvući na pravu stazu života jeste ljubav, ali ne samo ona roditeljska već jednih prema drugima, prema svemu stvorenom. Svako društveno zlo uzrokovano je nedostatkom ljubavi, direktno ili posredno. Bog je ljubav, pa ako Njegovu ljubav nemamo i ako je ne pružamo jedni drugima ovaj svijet biće mjesto straha, bola i patnje. Volimo jedni druge, pružimo drugimo poštovanje, pažnju i toplu ljudsku riječ, pa će tako, na vrlo jednostavan način, svima biti bolje, ljepše i ugodnije.

Pitanje Kosova i Metohije je pitanje svih pitanja za Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako Vi vidite sve što se u posljednje vrijeme dešava u vezi s kolijevkom SPC?

Pitanje Kosova i Metohije odavno je istrgnuto iz regionalnog konteksta i na ovom pitanju prelamaju se krupni geopolitički procesi. Na te procese možemo uticati malo ili nimalo, ali je na nama da znamo šta je naše, da to čuvamo djelom a ne samo na riječima, pa ako treba i da se žrtvujemo za ono što su nam preci ostavili.

https://aloonline.ba/region/srbija/mladi-rabadzija-dragan-15-za-bozic-upreze-volove-mogao-sam-da-odem-ali-se-nisam-odrekao-kucnog-praga/

S druge strane ne trebaju naši napori biti vezani samo za Kosovo, već za svaku stopu na kojoj smo vijekovima postojali, a tu prije svega mislim na federalni dio Bosanske Krajine, na Liku, Sjevernu Dalmaciju, Kordun, Baniju... Ti krajevi su nepravedno skrajnuti iz centra naše pažnje, pa je važno da ponovo reafirmišemo njihov vijekovni značaj.

Božić je praznik radosti, praznik vjere, nade i ljubavi, ali prije i iznad svega dan kada je Gospod, rođenjem u Tijelu, kročio u ovaj svijet, nas i našeg spasenja radi. Njegov smisao nadrasta svaku našu ideju o ljubavi, pa tek kroz Hristovo rođenje, raspeće i vaskrsenje možemo naslutiti Božju ljubav prema svijetu i čovjeku. Na tu ljubav dužni smo ljubavlju i odgovoriti, jer ako volimo Boga voljećemo i čovjeka, bližnjeg svoga. To je ono što Gospod od nas očekuje. Zato je Božić praznik ljubavi koju je Nebo darovalo Zemlji, koju je Bog dao čovjeku.

Koji običaji krase ovaj praznik?

Brojni su običaji vezani za ovaj veliki praznik vjere, radosti i nade. Ono što je karakteristično za sve srpske krajeve jeste božićna pogača – česnica, čije nas ime opominje da smo pozvani postati djelom Tijela Hristovog, jer je u osnovi riječi česnica čast ili čest, a to znači dio.

https://aloonline.ba/razonoda/obavezno-mora-da-bude-na-stolu-za-badnje-vece-na-bozic-tjera-zle-sile-a-poslije-sluzi-kao-lijek/

Hristovo Ovaploćenje, odnosno rađanje u svijetu, jeste preduslov naših mogućnosti da postanemo čest odnosno dio Tijela Njegovog, da budemo Njime besmrtni i vječni. Smisao običaja se ogleda u tome da oni, na simboličkom nivou, predstavljaju vidljivu manifestaciju nevidljive vjere.

Kako, prema Crkvi, treba da izgleda božićna trpeza? Šta su nezaobilazne stavke?

U našem narodu je običaj da božićnu trpezu obasja svijeća, da česnica bude hljeb koji ćemo svi jesti, da bismo zajedno postali ono što trebamo biti – vjerna čeda Boga Ljubavi, Hrista Isusa.

https://aloonline.ba/zena/recepti/bez-nje-bozicna-trpeza-nijee-kompletna-cicvara-je-vise-od-obicnog-jela-to-je-bozicna-cast/

Kao što znamo, svako iz svog porodičnog iskustva, božićna trpeza je mrsna, jer sljeduje nakon posta koji je trajao četrdeset dana. I na taj način mi pokazujemo da smo Božić dugo iščekivali, kao što je svijet svoga Spasitelja iščekivao vijekovima.

U čemu se ogleda duhovni značaj pričešća?

Pričešće je hrana vječnosti, zalog budućeg života. Bez pričešća nema zajednice. Pričešće je Tijelo i Krv Samoga Gospoda. Hristos je rekao da svako ko jede Tijelo Njegovo i pije Krv Njegovu ima Boga u sebi, jer je On Onaj Koji prinosi i Koji se prinosi.

https://aloonline.ba/vijesti/ovo-su-3-grijeha-koji-narod-cesto-cini-tokom-posta-patrijarh-pavle-je-ovako-govorio-o-bozicnom-postu-od-ovoga-se-treba-udaljiti/

U pričešću liturgija dobija svoju punoću, jer je Sam Gospod zapovijedio da to (Pričešće) činimo u Njegov spomen.

NEMA MJESTA BEZNAĐU, JER JE GOSPOD UVIJEK TU

Ima nam spasa, jer nam se na Božić rađa Spasitelj, Onaj Koji je raspet i vaskrsao, Gospod naš Isus Hristos. Rođenje Hristovo je početak našeg spasenja, zato se i radujemo ovom velikom prazniku koji je promijenio tok istorije. Nije čudo što se sve ono što se zbilo prije Hristovog Rođenja naziva starom erom, a vrijeme nakon Hristovog Rođenja novom erom, jer je Hristos Novi Adam.

Nema mjesta beznađu, jer je Gospod uvijek tu, za nas, za svijet, za sve one koji su bolesni, utamničeni, unesrećeni. On je naše rame za plakanje, naša nada nepresušna i smisao našeg postojanja.