EPISKOP BIHAĆKO-PETROVAČKI SERGIJE : Apsurdno je da današnje generacije znaju ko je PREDSJEDNIK SJEVERNE KOREJE, a s druge strane ne znaju kako im se zvao PRADJED
PRIVATNA ARHIVA
Praznici su dani kada smo bliži Bogu, jer nam u svijest, a potom u dušu i srce, Sveprisutni Bog, nenametljivo i tiho, pokazuje da je tu, sa nama i u nama.
– Međutim, kako praznici minu, naš narod se vraća u svakodnevnu kolotečinu, često zaboravljajući na Boga, na Njegovo prisustvo, ali i na pomoć koju nam je uvijek spreman pružiti – rekao je episkop bihaćko-petrovački Sergije.
Praznici bi, dodaje, trebalo da nas još čvršće povežu sa Bogom, a ne, kao što je to najčešće slučaj, da nas samo podsjete na Boga.
– Svakome od nas potrebno je ponovno vezivanje za Onoga Koji se rodio u Tijelu zbog nas, koji je postradao i vaskrsao za nas, da bismo sopstvenu prolaznost utkali u vječnost koju nam je Gospod pripravio. Ukoliko se budemo vodili prizemnim zemaljskim porivima, teško ćemo ugledati Gornji Jerusalim, a onda smo se uzalud rodili, uzalud živjeli i u prazno radovali – rekao je episkop Sergije.
Dakle, ističe, potrebna je korjenita promjena svakoga od nas, a „onda ćemo kao narod zasijati onim sjajem kojim su sijali naši obespravljeni, siromašni, ali sveti preci“.
– Običaje je dobro čuvati i njegovati, ali samo onda kada imamo neupitnu vjeru i kada životom svjedočimo ono za šta se drugima predstavljamo. Ako smo vjernici, onda nas kao takve trebaju prepoznati i na ulici, i na poslu, i u porodici. Ako to nismo, onda su običaji jedna prazna ljuštura koja ne znači ništa. Dakle, potrebna je suština, a forma će doći sama po sebi, što bi značilo da snažna i srčana vjera naše običaje čini ljepšim, raskošnijim i sadržajnijim – rekao je episkop Sergije u intervjuu za aloonline.ba.
Nedavno ste komentarisali kako je „trava do koljena u Jasenovcu metafora našeg zaborava“. Kakav je tu zapravo naš odnos prema precima i događajima u prošlosti?
Mi smo poznati kao narod koji se, s pravom, diči svojom prošlošću, ali rijetki među nama poznaju prošlost svog naroda. I ovdje nam teorija nije u saglasju sa praksom.
Prošlost je od ogromnog značaja za svakog pojedinca, a naročito za narod. Mnogo je onih među nama koji smatraju da svijet počinje i završava sa nama. Takav stav je poguban, jer nas lišava odgovornosti i pred precima i pred potomcima.
Cilj istorije i jeste da osvjesti naš istorijski hod, da postanemo svjesni onoga što smo primili u nasljeđe, ali i da porodi želju da i mi, našim potomcima, ostavimo djelo kojeg se nećemo posramiti i koje će opravdati naše zemaljsko trajanje. Zbog toga pamtimo one koji su bili prije nas, da bi nas oni, svojim primjerom, podstakli na činjenje dobrih djela, a naročito na služenje zajednici kojoj pripadamo.
Uprkos svemu onome što znamo i što bismo trebali znati, zaborav je naša slaba tačka, o koju se saplićemo vijekovima.
Apsurdno je da današnje generacije znaju ko je predsjednik Sjeverne Koreje, a s druge strane ne znaju kako im se zvao pradjed.
Moramo se svakodnevno vraćati sebi, svojim korijenima, onim nesagledivim unutrašnjim prostranstvima, da bismo, napokon, postali i ostali ljudi Božji. To je naš najveći duhovni ali i istorijski ispit na kojem ne smijemo pasti.
Šta nedostaje srpskom narodu? Da li su mladi dovoljno okrenuti vjeri?
Srpskom narodu nedostaje žrtveni karakter, a za to su krive elite koje su jedno pričale, a drugo radile. Izgubljen je osjećaj za dobrobit zajednice. Lični interesi postali su predominantni, i oni su danas naša najveća slabost. U tom pogledu iznevjerili smo one koji su nam prethodili, a naše vrijeme to ne prepoznaje kao slabost. Postali smo egoisti preko svake mjere, a istorija nas takve neće zapamtiti, već samo one koji su, zanemarivši sebe, radili za dobrobit naroda.
Takvih je sve manje i zbog toga nam životna snaga nepovratno slabi. Potrebna nam je istinska reafirmacija provjerenih vrijednosti, a ako nam sebičnost postane opšteprihvaćena vrijednost naš istorijski hod, kao naroda, neće biti ni slavan ni dug.
Mladi ljudi predstavljaju nadu i snagu svakog, pa i našeg, naroda. Zbog toga je važno da mladi baštine one vrijednosti koje su im ostale od predaka. To nije ni malo jednostavno i lako, ako se vidi da valjak globalizacije uništava sve pred sobom, poništavajući male narode i njihov identitet, njihovu posebnost i vrijednosti. Iz tog razloga pred mladim ljudima je kompleksan zadatak: da pripadaju svijetu u kojem žive, a da opet ostanu svoji.
– Pandemija, prirodne katastrofe… Smatrate li da je ovo opomena čovječanstvu?
Naravno. Opominje nas Gospod. Opominje nas prošlost. Opominje nas priroda. Ali, sve te opomene mi ne doživljavamo kao opomenu, već i dalje srljamo u bezdan ništavila. Pravimo se kao da se ne dešava ništa, jer iz bilo koje opomene ne izvlačimo zaključke, ne mijenjamo pravac kretanja, već slušamo samo unutrašnji glas civilizacije koja se uveliko bliži svom kraju.
Važno je zastati, okrenuti se i vidjeti pustoš koju čovjek ostavlja, bez ikakve odgovornosti, bez kajanja, bez želje za pokajanjem. Čovjek je postao nemilosrdni eksploatator, okrutni vladalac nečega što nije stvorio niti je njegovo, mislim na prirodu, pa je neminovno da nam se dešavaju pandemije, zemljotresi, požari, poplave i druge katastrofe.
Tek kad uvidimo da sječemo granu na kojoj sjedimo, moguć je neki zaokret. Bolje da taj zaokret napravimo sami, nego da na to budemo prisiljeni nevoljama.
Koja su najveća iskušenja koja u narednoj godini čekaju vjernike Srpske pravoslavne crkve?
Iskušenja su sastavni dio našeg života. Ona nas jačaju, ako se borimo sa njima, a isto tako nas mogu i odvesti u pogibao, ako im se prepustimo. Život je jedno veliko poprište dobra i zla, a svako od nas u toj zemaljskoj areni ima priliku da se bori, pa da nadvlada sebe ili da se unaprijed preda.
Istinski vjernici su istinski borci, prvenstveno protiv svojih slabosti, a svijet ne možemo mijenjati tako što nećemo promijeniti sebe. Svaka društvena promjena ima svoje polazište u pojedincu. Isto tako, kao narod možemo postati bolji samo ako svako od nas promijeni sebe.
Iskušenja je bilo i biće, ali dok god se borimo protiv njih za nas ima nade. Predaja i odsustvo borbe označiće naš kraj, prvo duhovni a onda i biološki.
Kako ocjenjujete ukupne prilike unutar Srpske pravoslavne crkve?
Srpska pravoslavna crkva traje više od osam vijekova. Preživjela je mnoštvo ratova, nadživjela je kraljeve i careve, kraljevstva i carstva, ostajući najvažnijom nacionalnom institucijom.
Uprkos neprilikama, Crkva ostaje na istom zadatku: da svjedoči Jevanđelje Hristovo, svima i svakome.
Prilike unutar Crkve nam govore da je jedinstvo u Hristu naša najveća snaga, iz čega proističe naš trud da očuvamo Crkvu i da dalje sabiramo vjerujući narod.
S druge strane, imamo patrijarha koji nam svima može i treba biti uzor, a njegova snaga, um i vjera najbolja su garancija da za Crkvu, bez obzira na okolnosti, dolaze bolji dani.
Pitanje Kosova i Metohije je sigurno pitanje svih pitanja za Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako Vi vidite sve što se dešava u vezi s kolijevkom SPC?
Kosovsko-metohijsko pitanje nije od juče. Ono je aktuelno nekoliko vijekova i neće biti riješeno čak i ako se formalizuje neki dogovor, jer su Kosovo i Metohija toliko utkani u srpsko nacionalno biće da je to neshvatljivo većini diplomata sa zapada, koji ovaj nacionalni simbol doživljavaju kao poslovni problem.
Zbog toga nisam optimista da ćemo sa Albancima riješiti ovo pitanje na način da ćemo postići neki dogovor, izljubiti se i potpisati neki dokument, pa će onda na Kosovu i Metohiji cvjetati ruže. Mnogo je zainteresovanih strana u ovom sporu, i svaka od njih vidi neki svoj interes, ali srpski narod je toliko dao Kosovu i Metohiji i još više uzeo od Kosova i Metohije, pa ovaj problem, spor ili kako god ga nazvali, prevazilazi bilo kakvu zemaljsku logiku. Pitanje Kosova i Metohije ima metaistorijski karakter i zbog toga ono ne može biti riješeno kao neki obični državni spor.
Veliki dio teritorije Eparhije bihaćko-petrovačke nalazi se na prostoru Federacije BiH. Kakva je danas situacija kada su u pitanju međuvjerski i međuetnički odnosi na ovom području?
Svidjelo se to nekome ili ne, ovdašnji Bošnjaci, ali i Hrvati, jesu naša braća. Istorijski usud nas je razdvojio u određenom trenutku i od tada svako korača svojim putem. Ipak, svjesni smo da smo grane istog stabla, bez obzira na različitosti koje je vrijeme donijelo sa sobom. Međuetnički odnosi su, nakon završetka rata, prilično korektni, ali tenzije su prisutne, ne zbog svakodnevnog života običnih ljudi, već zbog hronično loših političkih odnosa predstavnika sva tri naroda. Da nema medija koji unose haos, prenoseći svakodnevno otrovne strijelice političkih predstavnika, mislim da bi stanje bilo mnogo bolje nego što jeste. Ovdašnji ljudi su umorni od političkih predstava i žele samo mir za sebe i svoje bližnje. Ukoliko tog mira ne bude, Bosna i Hercegovina, u kojoj smo ratovali svi, postaće pusta zemlja, a to nikako ne smijemo dopustiti. Krajnje je vrijeme da predstavnici sva tri naroda sjednu i pronađu dogovor, bez međunarodnog svađalačkog faktora, i da ova lijepa i strašna zemlja bude naš kutak mira i spokoja.
Kakva je saradnja Eparhije s kantonalnim i federalnim vlastima? Koliko se možete osloniti na podršku iz Republike Srpske?
Saradnja je korektna i što je najbitnije jeste da razgovaramo, da sarađujemo, da se možemo obratiti jedni drugima. Naravno, sve može daleko bolje i plodonosnije, ali vrijeme je takvo kakvo jeste, a svako sa svoje strane može doprinijeti da prevaziđemo ograničenja vremena. To nije lako, ali je i moguće i potrebno.
Republika Srpska pomaže, ali ta pomoć nije sistematična, kakva bi trebala biti, već najčešće jednokratna, sporadična, pa mogu reći i stihijska. To život u ovim krajevima ne može učiniti boljim i održivim. Potreban je daleko veći napor svih sfera vlasti, da se u onima koji odlučuju probudi želja da pomognu i zaboravljenim ljudima u ovim krajevima.
Ako vlasti u Republici Srpskoj izraze namjeru da slijede primjer Federacije BiH, koja namjerava dva odsto budžeta usmjeriti za održivi povratak na području Republike Srpske, bićemo neizmjerno srećni, jer bi takva inicijativa i njena realizacija, uvjeren sam, snažno učvrstila naš opstanak i ostanak.
Eparhija, njene parohije i sveštenstvo, jesu armatura koja još uvijek održava ove krajeve i narod u njima. Dok je Eparhije, biće i naroda ovdje, to je sasvim sigurno. Zbog toga je važno da Eparhija bihaćko-petrovačka bude snažnija u svakom smislu, a da bismo jačali sopstvene kapacitete potrebna nam je podrška onih koji nam je mogu pružiti.
Kao jedan od najmlađih episkopa u SPC, kako Vi vidite budućnost Crkve i vjere u novom, digitalnom dobu?
Crkva je drevna, konzervativna institucija, u kojoj se temeljne vrijednosti ne mogu i ne smiju mijenjati, ali, isto tako, Crkva traje u vremenu pa su i na njenom tkivu vidljivi tragovi vremena kroz koje je prošla i kroz koje prolazi.
Prihvatamo ono što je korisno i što nam može poslužiti u jevanđelskoj misiji, a odbacujemo sve ono što nas može udaljiti od te misije. Digitalno doba je realnost od koje ne možemo pobjeći, zato je važno prilagoditi se trenutku u kojem živimo, ali i odlučno odbaciti eventualne zloupotrebe bilo kojeg tehnološkog dostignuća.
Koja je Vaša poruka svim stanovnicima BiH?
Mir je uslov opstanka svih nas, baš kao i zemlje u kojoj svi živimo. Važno je da sačuvamo u sebi brigu za druge i drugačije, da svi, bar ponekad, stavimo sebe u položaj onih drugih, pa ćemo se bolje razumjeti i naći način da živimo jedni sa drugima, neopterećeni različitošću političkih stavova.
Ima u ovoj zemlji mjesta za sve, samo ako ima volje onih koji odlučuju u naše ime.
Sve je bolje od toga da ova zemlja ostane bez nas, jer nigdje nije tako lijepo kao ovdje, ali je ovdašnjim narodima potrebno, što prije, ponuditi izvjesnost mira, za početak, a potom pružiti priliku svakome da živi od svoga rada u svojoj zemlji.
Bosna i Hercegovina je zemlja svih nas i ako je tako budemo doživljavali, ne dajući eksluzivitet bilo kojem narodu, postojaće nada da ova zemlja opstane, a i mi u njoj.
Dovoljno je ova zemlja prolila krvi, prečesto je stradala, a sada je došlo vrijeme za mir, sigurnost i međusobno uvažavanje.
To je jedini ispravan put, a sve ostalo su stranputice koje nas lako mogu odvesti u nestanak.
2 komentara na vest “EPISKOP BIHAĆKO-PETROVAČKI SERGIJE : Apsurdno je da današnje generacije znaju ko je PREDSJEDNIK SJEVERNE KOREJE, a s druge strane ne znaju kako im se zvao PRADJED”
Ostavite komentar
Možda vas zanima
Vijesti
vremenska prognoza
Sarajevo
Banja luka
Mostar
Tuzla
Bihać
Bijeljina
Zenica
Prijedor
Pale
Епископ Сергије наведе да данашни млади не знају име прадеде. Нисам млад, али сам један од оних који нисам знао име прадеде. То је за жаљење. Али нисам једини са тих крајишких простора који имају исти случај. Одговор је једноставан, деда, а камоли прадеда не доживише унука. Нема ни огњишта, нема наследника око огњишта, а нема ни деде да унуцима пренесе причу порекла. Губимо дух породичног заједништва.
Koji je recept za mrsavljenje