Prekovremeni rad i dodatni sati nisu isto, a šta sve zaposleni u Njemačkoj treba da znaju, donosi Fenix magazin.

Mnogi zaposleni u Njemačkoj pojmove prekovremeni rad i dodatni radni sati koriste kao da znače isto, no prema njemačkom radnom zakonodavstvu riječ je o dvije različite stvari koje imaju različite pravne posljedice. Stručnjaci za radno pravo upozoravaju da poznavanje razlike može biti važno za ostvarivanje prava na naknadu ili slobodne dane.

Prema njemačkom Zakonu o radnom vremenu, prekovremeni rad (Mehrarbeit) nastaje kada zaposleni radi više od zakonom dopuštenih osam sati dnevno, odnosno više od 48 sati sedmično. Takav višak radnih sati mora biti nadoknađen u roku od 24 sedmice, a poslodavcima koji ne poštuju ta pravila prijete novčane kazne do 30.000 evra.

S druge strane, dodatni radni sati (Überstunden) odnose se na rad iznad radnog vremena koje je ugovoreno ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili internim pravilima firme. Takvi sati moraju biti odobreni ili barem prihvaćeni od strane poslodavca, a mogu se nadoknaditi isplatom ili slobodnim danima.

Nekada su ugovori često sadržavali odredbe prema kojima su svi dodatni sati bili unaprijed uključeni u platu. Međutim, njemački sudovi danas dopuštaju takve klauzule samo ako je jasno navedeno koliko je dodatnih sati obuhvaćeno ugovorenom platom.

Opšta formulacija da su „svi prekovremeni sati uključeni u platu“ u većini slučajeva više nije pravno valjana.

Hoće li dodatni sati biti plaćeni zavisi od više faktora, među kojima su visina plate i radno mjesto zaposlenog. Kod zaposlenih na višim pozicijama češće se smatra da je određeni broj dodatnih sati već uračunat u njihovu platu.

U mnogim firmama dodatni sati nadoknađuju se slobodnim danima umjesto novčane isplate. Ako se zaposleni razboli tokom tog razdoblja, prema važećim pravilima ne gubi pravo na već odrađene dodatne sate.

Za trudnice važe stroža ograničenja radnog vremena. One ne smiju raditi više od osam i po sati dnevno niti više od 90 sati tokom dvije uzastopne sedmice, čak i ako rade kod više poslodavaca.

Tokom roditeljskog odsustva moguće je raditi skraćeno radno vrijeme, ali prosječno radno vrijeme ne smije prelaziti 32 sata sedmično.

Pravo na naknadu za dodatne sate može prestati ako ugovor o radu ili kolektivni ugovor sadrži odredbu o roku u kojem zaposleni mora zatražiti isplatu. Taj rok mora iznositi najmanje tri mjeseca.

Ako takve odredbe nema, primjenjuju se opšti zakonski rokovi zastare.

U slučaju prestanka radnog odnosa poslodavac često zaposlenom odobrava slobodne dane kako bi iskoristio nagomilane dodatne sate. Ako nakon posljednjeg radnog dana ostanu neiskorišteni sati koji nisu obuhvaćeni valjanom ugovornom odredbom, poslodavac ih je dužan isplatiti.

Stručnjaci upozoravaju da mnogi zaposleni ne ostvaruju svoja prava jer ne provjeravaju šta piše u njihovim ugovorima o radu ili ne vode evidenciju o odrađenim dodatnim satima. Upravo zato savjetuju zaposlenima da redovno bilježe prekovremeni rad i upoznaju se s pravilima koja važe u njihovoj firmi.

A kakvo je uopšte stanje u Evropskoj uniji kada je riječ o prekovremenom radu?

Tako, na primjer, prema podacima Eurostata objavljenim u oktobru prošle godine, u prosjeku 6,6 odsto radnika u EU na poslu i dalje ostaje znatno duže od predviđenih osam sati. S druge strane, sve veći broj zemalja zalaže se za uvođenje četvorodnevne radne sedmice, što bi značilo i manje radnih sati, odnosno smanjenje obima rada uopšte.

Na vrhu ljestvice država EU u kojima se najviše radi prekovremeno, odnosno duže od 49 sati sedmično, nalazi se Grčka sa čak 12,4 odsto zaposlenih koji nemaju uobičajenu radnu sedmicu.

Slijede Kipar sa 10 odsto i Francuska sa 9,9 odsto. U vrhu su i Portugal (9,2 odsto) te Belgija (8,4 odsto).

Najmanje prekovremeno rade Bugari – samo 0,4 odsto zaposlenih, zatim Letonija (1 odsto), Litvanija (1,4 odsto) te Rumunija (1,8 odsto).

Hrvatska je u donjem dijelu ljestvice sa 3,1 odsto zaposlenih koji rade prekovremeno, što je gotovo upola manje od prosjeka Evropske unije, koji iznosi 6,6 odsto.

Raniji podaci evropske statističke agencije Eurostat govore da Bosna i Hercegovina takođe odskače od evropskog prosjeka, ali ne po dobrom. Naime, 7,2 odsto zaposlenih u BiH tokom 2024. godine radilo je prekovremeno.

Inače, prema Zakonu o radu Federacije BiH, puno radno vrijeme traje najviše 40 sati sedmično, dok se ugovor o radu može zaključiti i za nepuno radno vrijeme.