Srpska istorija prepuna je manje ili više značajnih i uticajnih ličnosti, ali je rijetko koja tako kontroverzna kao ona Dragutina Dimitrijevića Apisa. Hvaljen i kuđen, heroj i terorista, čovjek koji je stradao od ruke iste dinastije u čijem ustoličavanju je učestvovao, izuzetan vojnik i "zavjerenik po profesiji", Dragutin Dimitrijević Apis organizaciju "Ujedinjenje ili smrt", poznatiju pod nazivom "Crna ruka", zvanično je osnovao 1911. godine. Ipak, njeni korijeni sežu do 1901. kada se grupa oficira-zavjerenika, zajedno sa Apisom, prvi put okupila i razmatrala plan o likvidaciji Aleksandra Obrenovića, piše Istorijski zabavnik.
Apis je bio jedan od glavnih zavjerenika. Vjerovao je da su Obrenovići tirani, a da je vojska pod njima obeščašćena i ponižena. Iako je atentatom osvojenu vlast 1903. prepustio političarima i dinastiji Karađorđević, Apis je cijelu deceniju imao vodeći uticaj u vojnim poslovima Srbije.
Krajem 1913. potpukovnik Apis je postavljen za šefa Obavještajnog odjeljenja srpskog Generalštaba. Pričalo se da je on najmoćniji čovjek u Srbiji. Njegovi agenti su prikupljali informacije o svemu i svima, a "crnorukaši" su davali potporu i radili na ideji ujedinjenja svih Srba u jednu državu. Odatle i priče o tome da je upravo Apis kontrolisao rad "Mlade Bosne" i, ako nije učestvovao u organizaciji, onda svakako jeste znao za pripreme atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda.
Dragutin Dimitrijević Apis dobio je nadimak Apis po staroegipatskom svetom biku Apis. Nadimak mu je, prema najčešće prihvaćenoj verziji, dat zbog njegove krupne građe, snažne pojave i autoritativnog držanja. Apis je u starom Egiptu bio simbol snage, moći i izdržljivosti, pa je taj naziv odgovarao utisku koji je Dimitrijević ostavljao na svoje savremenike. Nadimak je bio toliko jak, da je skoro potisnuo njegovo ime.
Mladi kralj protiv starog zavjerenika
U junu 1914. godine, jedan drugi princ Aleksandar postaje regent. On je znao kolika je Apisova moć i koliku opasnost on može da predstavlja – i po njega lično i po krunu. Borba ove dvojice za prevlast postala je legendarna. Prinčevi prijatelji i pristalice u vojsci, obrazovali su "Bijelu ruku" – pandan onome što je bila grupa okupljena oko Apisa.
Usred ogorčene borbe za prevlast, dogodio se Prvi svjetski rat i najveći egzodus srpskog naroda. Tokom Velikog rata, "Crna ruka" i njen neformalni vođa Apis, podijelili su sudbinu srpske vojske sa kojom su prešli na Krf, a potom u Solun. Sukob se iz Beograda preselio u Grčku. Za konačni obračun, i Apis i regent Aleksandar izabrali su Solun, a to što su ih mnogi percipirali "moćnijima od države", a opasnijim i od samog kralja, "Crnu ruku" je na kraju koštalo svega.
Solunski proces i pad
Dragutinu Dimitrijeviću se pripisuje odgovornost za jedan manje poznat i neuspjeli atentat – na princa Aleksandra Karađorđevića 11. septembra 1916. kod mjesta Ostrova, u pozadini Solunskog fronta. Zbog ovoga, Apis je zajedno sa još desetoricom "crnorukaša", uhapšen u decembru iste godine. Slučaj protiv njih danas je poznat pod nazivom "Solunski proces".
Apis je optužen da je održavao tajne kontakte i vodio konspirativne razgovore sa austrougarskim diplomatom Sajsom Inkartom, te da ga je on uvjeravao da će Austrougarska odmah zaključiti primirje sa Kraljevinom Srbijom pod uslovom da se "Crna ruka" prethodno obračuna sa regentom Aleksandrom. Odlučeno je da se cijela grupa sa Dimitrijevićem na čelu uhapsi i izvede pred Vojni sud zbog veleizdaje. Apis je tada bio pomoćnik načelnika Štaba Treće armije, a vojska ga je razoružala i uhapsila u Štabu Treće armije 28. decembra 1916. godine.
Zajedno sa njim, uhapšeni su i pripadnici "Mlade Bosne" Rade Malobabić i Muhamed Mehmedbašić što ide u prilog teoriji da je Apis skoro izvjesno znao za spremanje atentata u Sarajevu ako ga nije i organizovao.
Proces je održan pred Velikim vojnim sudom u kasarni Treće armije u Solunu. Suđenje je vodio general Miroslav Milisavljević, a tužilac je bio pukovnik Ljubomir Dabić. Ovo je u seriji "Sjenke nad Balkanom" promijenjeno, ali istorijska je istina da su tokom procesa na klupi svjedoka defilovale neke kasnije jako značajne istorijske ličnosti. U statusu svjedoka optužbe, izvedeni su mnogi pripadnici vojske, oficiri i podoficiri koji su potvrdili nalaze optužnice. Oficiri Milan Nedić, Dušan Simović, Milutin Nedić, Draža Mihailović i Mustafa Golubić odbili su da učestvuju u procesu.
Apis se smije…
Presuda Vojnog suda donijeta je 23. maja 1917. godine. Njom su na kaznu smrti strijeljanjem osuđeni Apis, Rade Malobabić i artiljerijski major Ljubo Vulović, dok je ostalim osuđenicima na najtežu kaznenu mjeru, a nakon završenog žalbenog postupka, smrtna presuda preinačena u zatvorsku. Osim pomenute trojice, naknadno su svi oslobođeni.
Čuvar uhapšenih zavjerenika, izvjesni Protić, pričao je da mu je pred sam kraj, kada je svima postalo jasno da će Apisa strijeljati, pukovnik Čedomir Popović, takođe jedan od uhapšenih, pričao o svom vođi.
"E, moj pobratime! Apis se smije, jer je takav, jer je div, jer je heroj, jer je lav. Apis se smije, jer zna da će ga strijeljati! Znam ja njega još iz 1903. Taj se smijao ono veče u oficirskoj kasini kao da ide na svadbu… a još je pritom tvrdio da će i poginuti ubijajući onog Aleksandra (Obrenovića) i onu profuknjaču Mašin. Ne znaš ti takve ljude: kad se smiju, onda su najgori!"
Apis, Malobabić i Vulović su strijeljani 26. juna 1917. godine, a organizacija "Ujedinjenje ili smrt" zvanično je tada prestala da postoji mada je do današnjih dana ostala priča o njenom obnavljanju i djelovanju koje seže do svih događaja u novijoj srpskoj istoriji. Na obnovljenom sudskom procesu, poslije Drugog svjetskog rata, 1953. godine u Beogradu, Dragutin Dimitrijević Apis je rehabilitovan.
Za tekst djelimično korišćeni dijelovi tribine "Crna ruka i Solunski proces 1917. godine" održane u klubu "Tribina mladih" Kulturnog centra Novog Sada. Autor i predavač bio je istoričar Srđan Graovac.
Privatni život
Apis nije imao ni ženu ni djecu, njegov život je bio potpuno posvećen vojsci, obavještajnom radu i političkim zbivanjima. Bio je veoma zatvoren kada je riječ o privatnom životu, a savremenici su ga opisivali kao čovjeka koji je veliki dio vremena provodio među oficirima, u vojnim krugovima i tajnim organizacijama. Iako se oko njega ispredaju mnoge priče o njegovoj moći, uticaju i vezama sa ženama iz tog vremena, nema pouzdanih podataka da je imao brak, vanbračnu zajednicu ili potomstvo.
Nakon strijeljanja, sahranjen je u Solunu, na srpskom vojničkom groblju Zejtinlik kao N.N lice. Kasnije su njegovi ostaci prebačeni u spomen-kosturnicu na Zejtinliku, gdje danas počivaju.
Komentari (0)