Prema istorijskim podacima i arhivskim svjedočanstvima o trentinskim doseljenicima u Bosnu i Hercegovinu, priča o originalnom banjalučkom ćevapu počinje sa Đovanijem Klaserom (1916–1977). Rođen u Mahovljanima, u porodici italijanskih migranata iz regije Trentino, Klaser je odrastao okružen tradicijom prerade mesa. Svoj mesarski zanat ispekao je kod poznatog predratnog majstora Jove Dimitrijevića, gdje je savladao osnove koje će kasnije pretvoriti u kulinarsku revoluciju.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Klaser preuzima izuzetno odgovornu poziciju upravnika mesnice u kultnom banjalučkom Hotelu "Bosna". Upravo tu, iza zatvorenih vrata hotelske mesnice, nastao je oblik koji danas prepoznaje cijeli region.

Banjalučki ćevap napravio Italijan

Hroničari bilježe da je Klaser dugo eksperimentisao sa starom, modifikovanom austrijskom mašinom za pravljenje kobasica. Montiravši na nju poseban lijevak, jednog dana je donio odluku koja će ući u istoriju gastronomije. On je umjesto da trake mljevenog mesa siječe pojedinačno, ostavio ih je spojene i isjekao u kvadratni oblik, formirajući blok od četiri ćevapa.

Ovaj inovativni, naizgled jednostavan mehanički trik pokazao se kao pun pogodak. Zahvaljujući formi "pločice", ćevapi su zadržavali znatno više soka tokom pečenja na jakoj vatri, spriječeno je njihovo isušivanje, a vizuelno su postali jedinstveni na prostorima bivše Jugoslavije.

Novi metod ubrzo su preuzele sve banjalučke ćevabdžije, shvativši prednosti Klaserovog izuma. Među Klaserovim saradnicima u to vrijeme bio je i Mujo Đuzel. Prepoznavši potencijal ovog načina pripreme, Đuzel je preuzeo Klaserovo umijeće, dodatno usavršio recepturu same mješavine mesa i proslavio banjalučki ćevap širom bivše države kroz danas legendarnu ćevabdžinicu "Kod Muje".

Sam Đovani Klaser nije ostao samo u hotelskoj industriji. Od 1970. pa sve do odlaska u penziju 1974. godine, samostalno je vodio ćevabdžinicu na lokaciji nekadašnje Paskuline ciglane, hraneći generacije Banjalučana originalnim "blokovima". Njegovo kulinarsko nasljeđe nadživjelo je i Jugoslaviju i granice Balkana, porodičnu tradiciju nastavio je njegov mlađi sin Bruno, takođe vrsni ćevabdžija, koji je Klaserov recept i zanat odnio čak do Brisbejna u Australiji.