Prije 200 godina Srbi i crkva su se žestoko borili protiv krompira i nazivali ga đavoljom biljkom, batinama ih je Karađorđe natjerao da ga prihvate.

O koristima krompira u ljudskoj ishrani nije potrebno govoriti. Međutim, krompir nije lako zaživio na Balkanu.

Slavni Dositej Obradović je, došavši u oslobođeni Beograd 1806. godine iz Zemuna, ponio sa sobom nekoliko vreća krompira. Bile su to veoma teške i gladne godine, pa je Dositej želio da se Srbi prehrane, naročito tokom dugih zima kada im je ishrana bila prilično siromašna i kada je stanovništvo masovno umiralo zbog teške neuhranjenosti. Dok se iskrcavao u luci, Dositej naredi da se pažljivo postupa sa vrećama krompira i da se odlože na tamno i suvo mjesto.

Karađorđe i ostali članovi Praviteljstvujušćeg sovjeta serbskog nisu bili ni malo povjerljivi prema krompiru.

Dositej zato naredi jednog dana da se krompir obari onako kako je naložio i da se potom posluži u odaji gde će biti on sa članovima Sovjeta. Kada su donijeli vruć krompir, svi bijahu okruženi teškom nevjericom te se niko, pored Dositejevog nutkanja, ne usudi da ga proba, ne samo zato što nisu znali kako se jede, nego i iz straha da ne bude kojim slučajem otrovan (tj. da mu neko od prisutnih tajno ne radi o glavi).

Vidjevši da je vrag odnio šalu, Dositej prvi posegne za krompirom i stade ga ljuštiti pred svima i jesti. Kada su vidjeli da je ovaj navalio i na drugi, pa na treći i da mu nije ništa, i ostali uz osmjehe pružili ruku da uzmu po krompir jedući ga upravo onako kako je to činio veliki Dositej.

Dositej potom kaza Karađorđu da jednu poveću vreću krompira treba zasaditi i objasni mu kako se krompir obrađuje. Došlo vrijeme i vađenja, a kako je godina bila povoljna i izdašna, ostalo je krompira i za novu sadnju.

Godine 1808. bilo je dovoljno krompira da se podijeli Srbima i da se počne masovnije saditi.

Međutim, Srbi iz Beogradskog pašaluka ni da čuju da uzmu, a kamoli da posade to „đavolje sjeme“ o kome su se već uveliko širile svakojake priče.

Čuvši da seljaci odbijaju da prime i sade krompir, Karađorđe izda naredbu u kojoj je stajalo da se svako kazni javnim bičevanjem sa deset udaraca kandžijom, ukoliko ne preuzme krompir i njegovo sjeme.

Ni ova kazna nije mogla natjerati neposlušne seljake da se prihvate gajenja krompira, pogotovo što su imali i otvorenu podršku neobrazovanih sveštenika koji su sa podozrijenjem gledali na krompir kao „na katoličku podvalu“ i koji su podržavali narodne praznovjerice i raširene priče.

Tek kada su oborknezovi, kao najodgovornija lica za stanje u svojim knežinama, počeli da dobijalu batine zbog nepristajanja svojih seljaka da uzgajaju ovu biljku, seljaci su počeli da masovnije gaje krompir, ali opet ne svojevoljno, već zato što su bili prisiljeni batinama.

Tako se vrlo brzo krompir raširio po Srbiji, a u narodu se u to vreme munjevito raširila jedna veoma poučna priča o Svetom Savi, krompiru i đavolu, koja veli sljedeće:

“Umoli đavo Svetog Savu da ugovor načine i da poseju krompir, pa onda što je u zemlji to neka bude Svetoga Save, a što je na zemlji to da njemu ostane. Tako i učine. Posiju krompire, krompiri izniknu, ukaže se najpre čimina (busjen), potom cvijet i za njim i bobe. Vidjeći ovo, đavo stane prkositi Svetom Savi. No kad bude u jesen, onda čimina opadne i istrune, a Sveti Sava povadi krompire. Nadimaše se đavo da pukne od zla vidjevši ovako sebe prevarena i kajaše se što je sa popom posla imao” , prenosi alo rs.

BONUS VIDEO: