Ko god je probao, kaže da je hrana spremljena u tom grnčarskom proizvodu izuzetnog ukusa. Iskusnih zanatlija koji ove činije, sudove i ostale predmete od gline i kamena izrađuju na starinski način, ručno i bez „hemije“, sve je manje. Predmeti od gline mogu da se prave i na električnom točku, uz pomoć kalupa i da se boje i šaraju.

Malo je grnčara koji samo od toga žive

Najveći majstori grnčarstva uglavnom nastavljaju porodični posao, a taj umjetnički zanat naučili su od svojih predaka. U ovim radionicama u Srbiji uvijek ima mesta za šegrte, ali je posao težak, pa nema mnogo zainteresovanih, piše Infostud.

Postoji na desetine kurseva i obuka za izradu predmeta od gline, koji traju po nekoliko meseci, kroz koje uglavnom prolaze oni kojima je grnčarstvo hobi, a bave se drugim zanimanjima. Godišnje se takođe, na smer grnčar u Srednjoj školi Tehnoart, upiše nekoliko novih đaka.

Kako kažu sagovornici, majstori grnčarskog zanata, Vaso Šunjevarić iz okoline Užica i Branislav Furunović iz Beograda, nema mnogo njihovih kolega koji se isključivo bave grnčarstvom i od njega žive. Priznaju da je poslednjih godina njihov posao doživeo svojevrstan procvat i da je velika potražnja za grnčarskim proizvodima za spremanje hrane, kao i ukrasima poput ćupova, vaza, tanjira, raznih posuda…

Prestonica grnčarije

Užičko selo Zlakusa, nadaleko je poznato kao prestonica grnčarije. Već se vijekovima grnčarski zanat prenosi sa generacije na generaciju u desetak porodica, u ovom mjestu. Jedna od njih su Šunjevarići. Majstor Vaso je posao naučio od oca, a sada ga prenosi na svoje potomke.

– Prirodno i zdravo posljednjih godina baš je na cijeni, pa posla za dobre grnčare ima sve više – kaže on i dodaje da su zlakuski majstori ipak jedinstveni.

Savo navodi da je najteže praviti velike lonce od grnčarije, jer je za izradu potreban čitav dan.

– Uprkos modernijim i lakšim tehnikama, kalupima, jeftinim kopijama, ostali smo vjerni tradicionalnoj izradi, a pokazalo se da kvalitet ima kupce. Radimo na okruglom točku, na ručni pogon, koristimo apsolutno prirodne materijale. Od prije četiri godine sertifikovali smo naše proizvode, a sve porodice koje su nosioci sertifikacije okupljene su u udruženju lončara ‘Zlakusa’. Naši sudovi imaju oznaku i pečat koji prije svega garantuju da je svaki predmet 100 odsto ručna izrada i najvažnije da je napravljena bez bilo kakve hemije, samo od prirodnih materijala, gline i kalcita. Nema premazivanja i boja. Možda ja u tome tajna tog posebnog ukusa – kaže.

Kako objašnjava, grnčarski zanat izučava se čitav život. Nekoliko mladih je šegrtovalo u radionici koju vodi sa suprugom, ali se nisu zadržali.

– Posao iako je lijep, nije nimalo lak. Da bi neko mogao sam da radi, potrebno je bar godinu dana da provede u radionici. Prvi dio posla koji mora da se savlada je priprema materijala i tačne mjere koje će učiniti da se dobije gotovo vječan proizvod. Glina koju koristim, kopa se u selu Vranjani kod Požege, a miješam je sa kamenom koji se zove ‘vrsta’. Važan je odnos ova dva sastojka, kao i količina vode koja se dodaje. Kada se zamiješa odgovarajuća smjesa, ide na točak na takozvano sudžukovanje, zidanje posude sloj po sloj. Nakon završetka oblikovanja, predmet se suši, dodatno obrađuje i na kraju peče u peći na 770 do 800 stepeni – kaže majstor Šunjevarić.

Najveća do sada napravljena posuda – lonac za kupus od 500 litara

Kako sagovornik objašnjava, može mjesečno da izradi 50 takvih ručno rađenih zemljanih posuda, ćupova, sačeva, pekača, šerpi, tanjirača, kotlića, zvona…

– Najbrojnije mušterije su domaćinstva, a značajni kupci su i etno restorani. Najveća posuda koju sam izradio je lonac za kupus od 500 litara, namjenski za manifestaciju kupusijadu. Veoma velike i zahtjevne su ukrasne amfore – kaže Savo i prepričava slučaj kada je za restoran na Kopaoniku, lijepe napravljene nove tanjire morao da izlupa i okrnji da bi izgledali onako kako je mušterija tražila za svoj etno restoran.

Majstor Savo nema drugu reklamu, osim od usta do usta, a posude iz njihove radionice stigle su u sve zemlje u okruženju, širom Evrope, pa čak i do Floride. Mora da se naruči najmanje mjesec dana unaprijed, jer sama izrada dugo traje, a potražnja je velika.

– Najtraženiji su lončići i sačevi čija je cijena u proseku 3.000 do 4.500 dinara, dok se dosta pazare i veći lonci za svadbe, koji koštaju oko 20.000 dinara. Pekači su oko 12.000 dinara. Najteže je napraviti ogromne lonce, jer je za to potreban čitav dan. U svakom slučaju, grnčar ne može da se obogati, ali od svog posla može lijepo da živi – zaključuje Savo.

Grnčarija je na cijeni, a za početak posla potrebno oko 8.000 evra

Grnčarstvo je u familiji Furunović sa Kosova i Metohije već sedam generacija. Početkom dvehiljaditih Branislav se sa porodicom doselio iz okoline Prištine u Beograd, gdje je od tada tradicionalni posao nastavio u svojoj radionici u naselju Mirijevo. U poslu mu pomažu kćerka Vanja (22) i sin Luka (17).

– Postoje i škole i kursevi, ali ja sam odrastao s grnčarstvom u svom domu i učio sam taj zanat od malih nogu. Danas je ovaj zanat posebno na cijeni. Nekada sam proizvode nosio na pijace, vašare i sajmove, a sada mi takva reklama i ne treba. Mušterije dolaze do mene po preporuci, pa su nam pune ruke posla – kaže Branislav.

Branislav ističe da su mu najveće mušterije hoteli, restorani i etno sela. Slaže se da je dobra smjesa prvi korak bez koga se ne može nastaviti dalja obrada grnčarskog predmeta. Smatra da ona nije uvijek ista i da zavisi šta se od nje izrađuje, kao i da svaki majstor ima svoj tajni sastojak. Ne spori da je za ovaj umjetnički zanat potreban talenat, ali da su rad, marljivost i dobra organizacija presudni za uspjeh. Da bi se pokrenuo ovaj posao, međutim, osim vještine potrebna su ulaganja od oko 8.000 evra.

– Neophodne su peći, mašina za mljevenje, točak, sitan alat za sječenje, oblikovanje, dekoraciju, kao i materijal od kog se izrađuju predmeti. Kroz moju radionicu prošlo je dvadesetak učenika. Cijena časa kod mene je 3.000 dinara, a da bi mogao da krene sam u izradu prvih predmeta, dovoljno je oko 30 časova – kaže sagovornik i dodaje da uz sve ostalo, onaj ko se odluči da mu grnčarstvo bude posao, treba da bude spreman da po čitav dan sjedi za točkom.

Prema njegovim riječima, može dnevno da izradi i do 300 predmeta, među kojima su i najmanji, poput pepeljara, vaza, činija. Najveće mušterije Grnčarije Furunović su restorani, hoteli i etno sela. Mesta koja gaje duh srpske tradicije, žele da serviraju hranu i služe goste iz ovakvih sudova, pa u majstorsku radionicu u Mirijevo stigne porudžbina za kompletno opremanje detaljima, escajgom, pa čak i sudovima za pripremu hrane.

– Napravio sam dva ogromna ukrasna ćupa, visoka 1,7 metara. Cijena im je recimo bila po 700 evra. Zahtevna je bila i izrada ogromnog grba Beograda za restoran u Rusiji – prisjeća se najvećih izazova u karijeri.

– Neke predmete na kraju i premazujemo glazurom, ocrtavamo, oslikavamo i ukrašavamo – kaže sagovornik i zaključuje da se nada da će sin i kćerka nastaviti da uče posao u radionici. U ovakvim vremenima, najbolje je imati zanat u rukama, piše BizPortal.

BONUS VIDEO: