Počela je da pati od akromegalije, bolesti poremećaja uzrokovanog time što tijelo proizvodi previše hormona rasta, koja vodi i do izobličenja lica, što je dovelo do njenog "ružnog" izgleda. Okrutno stanje je uzrokovalo i povećanje ruku i stopala. Takođe je izmenilo njen oblik lica, pri čemu je lice Meri En ubrzo postalo veće i muževnije.

Meri En Bevan rođena je u Engleskoj u istočnom Londonu 1874. godine. Kada je počela da boluje od akromegalije, dobila je titulu "najružnije žene" na svijetu. Rođena je u radničkoj porodici kao jedno od osmoro djece. Bila je medicinska sestra u jednoj bolnici, a u mlađim godinama je bila zdrava, jako lijepa i atraktivna.

Počela je da pokazuje simptome bolesti ubrzo nakon što se udala za Tomasa Bevana 1903. godine, s kojim je imala četvoro djece. Oduvek je htela da ima veliku porodicu, ali Tomas je iznenada umro 1914. godine.

To je nevjerovatno bolno stanje, pri čemu se i kosti i tkiva povećavaju velikom brzinom. Mučile su je strašne glavobolje i bolovi u mišićima i zglobovima. Nekada privlačna i slatka djevojka izmenila je izgled do neprepoznatljivosti. Ovu bolest je danas moguće liječiti, međutim u to doba to nije bio slučaj.

Zdravstveni problemi Meri En u početku se nisu činili toliko ozbiljnim. Počelo je time što njen venčani prsten više nije mogao da stoji na njenom natečenom prstu, a nedugo zatim povećao joj se i broj cipela. Ali kako su natečeni prsti i stopala prilično normalni nakon rođenja djece, kao i umor i problemi sa spavanjem, nije smatrala da se događa nešto neobično.

Ljekari u početku nisu imali pojma šta se s njom događa, ali kako je vrijeme odmicalo, tako su se javljali novi simptomi. Ruke i stopala su joj postajali nenormalno veliki, lice se drastično mijenjalo, koža je bila deblja i grublja, a glas joj je bio sve dublji i hrapaviji.

Akromegalija, ono što je ova jadna žena imala je vrlo rijetko stanje, svake godine se dijagnostikuju samo tri slučaja na milion ljudi. To je benigni tumor hipofize koji dovodi do promjene u mnogim tkivima i organima. Bolest se danas uspješno liječi hirurškim zahvatom, zračenjem hipofize, lijekovima ili kombinacijom ovih metoda. Nažalost za Meri En Bevan, tada, početkom 20. veka, za tu bolest nije bilo lijeka niti uspješnog liječenja, što znači da je bila osuđena da živi s njom i podnosi njene simptome i bolove. Njena tada neizlečiva bolest postala je jedini izvor prihoda za udovicu i njenu djecu.

Nakon smrti supruga više nije imala novca kako bi prehranila sebe i četvoro djece, te je odlučila da iskoristi svoj izgled i prijavila se na takmičenje "Najružnija žena" u kojem je pobijedila. Pojava Meri En izazivala je neljubazne komentare na ulici. Ali, bez obzira na moralne probleme ruganja onima koji imaju manje sreće, ljudi su hrlili da je vide. Tokom godina bivala je ismijavana, vrijeđana i ponižavana, ali je tako zarađivala za život. Novcem je obezbijedila djeci budućnost. Uvrede su bile vrijedne njene boli jer su joj omogućile bolji život za nju i djecu.

U to vrijeme, nije bilo zakona koji su štitili ljude od diskriminatornog postupanja. Vidno "unakaženu", tada je niko nije shvatao ni želio kao normalnu zaposlenu.

Godine 1920. unajmio ju je Sam Gamperc da se pojavi u emisiji "Dreamland" na Koni Ajlendu. To je bio jedan oblik "frik šoua", gde je provela većinu ostatka svog života, a sačinjavali su je ljudi s raznim bolestima i abnormalnostima kojima je cilj bio da zabavljaju mase. Tu su bili divovi, patuljci, bradata dama, debeli ljudi, sijamski blizanci, tetovirani mornari i drugi "čudaci"... Takođe je nastupala za "Circus Ringling Brothers" do svoje smrti.

Emisije s "nakazama" sežu još u daleki 16. vijek u Englesku, kada su deformisani ljudi odlučili da stanu na kraj svojim strahovima i istupe javno pred publiku. Ovakve predstave ubrzo su se proširile po svijetu i postale zabava za cijelu porodicu, uključujući i djecu.

Publika je u to vreme voljela da gleda "nakaze" i smije im se, a Bevan je bila jedna od uspešnijih zvijezda predstava. Publika ju je obožavala. Ostatak života provela je u cirkusu u kojem su joj se smijali zbog izgleda, samo kako bi prehranila svoju porodicu. Nažalost, zbog bolesti nije dugo živjela, te je umrla 1933. u 60. godini života.

Izvor ovakve zabave proizlazi iz medicinskog neznanja tadašnjeg doba i puka, kao i ograničenja u načinu provođenja slobodnog vremena. Već sredinom 20. vijeka, s usponom kinematografije i porasta medicinskog znanja i nauke izgubio se interesovanje za dotadašnje načine zabave.

Bevan je bila pacijentkinja poznatog neurohirurga dr Harvija Kašinga, koji je tada pokušao da objasni ljudima da je okrutno ismijavati njen izgled, te je 1927. godine pisao "Time Magazinu", koji je tada podrugljivo objavio njene fotografije, kako ta nesrećna žena ima priču koja nimalo ne bi trebalo da izaziva podsmijeh i veselje. Objašnjavao im je kako je ranije ta ista žena bila lijepa i zgodna, dok nije postala žrtva svoje bolesti poznate kao akromegalija.