Ostrvo je postalo znak prepoznavanja Gradiške, ali i svojevrsna atrakcija, jer  nastaje i nestaje nekoliko puta tokom godine. Tako je bilo i ove, 2025. godine, tokom ljetnih mjeseci vodostaj je bio veoma nizak pa je ostrvo postalo poluostrvo, spojilo se sa desnom obalom.

Kada je Sava niska, raduju se kupači. Uživaju na ostrvu, kupaju se, roštiljaju, igraju odbojku na pijesku, druže se uz gitaru. Ali kada Sava potpuno ispuni svoje ne baš tako malo korito, i onda je po volji barem nekome.

Hvatači drveta iskoriste tih nekoliko dana i čamcima, sajlama i drugim alatom privuku obali na desetine metara, doduše mekog i natopljenog drveta, ali i sa njim se prebrodi i najljuća zima i to upola cijene.

Jedne godine na izmaku Sava je rasla, a građevinci završavali stambeni objekat na kraju keja. Iako su imali pametne telefone i blagovremena obavještenja o vodostaju, majstori sa Manjače vjerovali su samo svojim metrima.

Iz sata u sat mjerili su metrima vodostaj i povukli liniju na betonskom zidu do koje granice će raditi.

„Ne vjerujemo mi ovim ravničarskim velikim i sporim rijekama, brdo je brdo“, odgovorili su majstori na uvjeravanja da je sve pod kontrolom.

Sava je za vrijeme povodnja nosila svega i svačega, čak i stotine kubika oblovine sa stovarišta u Sloveniji, a jedan ribolovac privukao je obali drveni kokošinjac sa živim kokoškama. Pričao je u kafani da je bilo i jaja za doručak njemu, supruzi i djeci.

Često se privuku obali i čamci koji nekontrolisano plutaju Savom, a objektiv kamere zabilježio je i drvo sa saksijama cvijeća i druge predmete.

„Sava što odnese, to i donese“, govorio je svojevremeno Drago Ivaštanin iz Orubice. „Odnese  kukuruz sa njive, a donese drva i ribe, ribu prodamo u Laktašima i kupimo i kukuruz i sve što nam treba“, rekao je Ivaštanin za jednu radio-reportažu o Savi, nazvanu „Rijeka Sava. gospodar i sluga“.
Takva je Sava, rijeka za poštovanje, divljenje i uživanje.