U jesen 1995. godine svi smo bili izmoždeni od rata, umorni od siromaštva, neizvjesnosti, iščekivanja loših vijesti sa fronta... U Banjaluku su mjesecima pristizale i kroz grad prolazile kolone izbjeglica. Struje nije bilo, nagađanja i glasina je bilo mnogo više nego informacija. Ja sam, lično, imala osjećaj da rat nikad neće završiti i taj me je osjećaj ispunjavao jezom.

Tim riječima je, svoje sjećanje na dane kada se iščekivala konačna sudbina rata u BiH, počela novinarka Milkica Milojević koja te 1995. godine bila dio tadašnje redakcije "Glasa srpskog".

Kao novinarka je, kaže, znala da su se diplomati dali u akciju, da je Holbruk kružio na relaciji Zagreb - Beograd - Sarajevo, da je počela mirovna konferencija, ali....

- Toliko je mirovnih inicijativa ranije propalo, da sam i dalje bila skeptična. Da je kraj rata zaista blizu, bilo mi je jasno tek kada su urednici u redakciji u kojoj sam radila, "Glasu srpskom", tada su se tako zvala novine, okupili nas nekoliko novinara iz "prvog tima" i rekli nam da se očekuje potpisivanje mira, te da svi mi, kad nismo na poslu, moramo biti kući, uz telefon, i kad pozovu, odmah se nacrtati u redakciji. Mlađim naraštajima možda to nije jasno, ali tako je svijet funkcionisao prije ere interneta i mobilnih telefona - ispričala je.

Banjalučane je prvi viješću o potpisivanju, odnosno parafiranju mira obradovao Igor Crnadak, u to vrijeme voditelj i urednik na Big radiju.

- Ja vijest nisam čula na radiju. Sa fronta je na odsustvo došao moj brat Nikola, tada student prve godine, pili smo kafu, razgovarali. Odjednom su se prolomili pucnji, od centra grada se začula graja... zazvonio je telefon, ali se veza prekinula. Brat se trznuo, preblijedio od straha, instinktivno stao ispred mene, kao da me zaštiti. A ja mu kažem: ne boj se, nije ništa loše  završen je rat - kazala je.

Potom se, trkom, zaputila u redakciju u Gospodskoj ulici.

- Ulice su bile pune ljudi, radovali su se, ljubili, pjevali. Ni kad je nastupio policijski čas, to niko nije zarezivao. Prava euforija. A oni pucnji? Ljudi su pucali u vazduh, u znak veselja... I u redakciji svi su se radovali, ulazili su ljudi sa ulice, čestitali nam, donosili flaše pića da nazdravimo miru. Ali, nama nije bilo do pića, mada novinari u to vrijeme nisu baš bježali od čašice. Valjalo je "napraviti novine" – prisjetila se.

Naravno, sve što je sklopljeno tokom dana, od naslovne strane pa nadalje je "srušeno" i 'ajmo iz početka.

- Nije nam bilo teško, naravno. Neko od kolega, ne sjećam se tačno ko, zvao je Radovana Karadžića, na kućni broj, javila se, navodno, Sonja Karadžić i rekla da "doktor Karadžić ne može davati izjave, oni slave slavu, puna im je kuća gostiju". Kasnije ću saznati da je na slavi, na Aranđelovdanu kod Karadžića, bio cijeli vrh tadašnjeg SDS-a, od Milovana Cicka Bjelice pa na dalje. Svi osim Momčila Krajišnika. On je bio u Dejtonu, na licu mjesta. Meni je zapalo da zovem Krajišnika i tražim izjavu. Nikad neću zaboraviti šta je rekao: "Poručite narodu da ne paniči, ništa još nije gotovo", izjavio je Krajišnik. Bila sam u šoku. Ko paniči, pa narod ne može doći sebi od radosti! Naravno, trebalo mi je neko vrijeme da "povežem" da su njegove riječi bile namijenjene Srbima u Sarajevu, odnosno u dijelovima Sarajeva koje je kontrolisala Vojska Republike Srpske, a u Dejtonu su izgubljeni. Pitala sam Antona Kasipovića, on je bio urednik, šta da radim s tom izjavom. On me pitao: "Šta si ti, jesi li novinarka?" Rekoh, jesam, naravno. Pa, veli on, šta novinari rade s izjavama. Objavljuju ih, naravno. I to je bio moj glavni doprinos tom istorijskom broju "Glasa" – kazala je Milkica.

Dani koji su označili kraj rata i početak mira bili su veoma emotivni.

- Big radio je tada bio najslušaniji medij i najveći izvor informacija za područje Banjaluke. Tako da je veliki broj njih upravo od mene čuo tu vijest da je sporazum potpisan, te da je prekinut rat. Tu informaciju saopštio sam negdje u večernjim satima jer sam tada bio u smjeni u studiju - kazao je "Glasu" Crnadak.

Nakon što je pročitao vijest koju su mnogi željno iščekivali, uslijedile su reakcije i veselje do kasno uveče.

- Slavilo se u stanovima, kućama. Svi su proslavljali. Svima je pao jedan veliki kamen sa srca kada se to desilo - kazao je Crnadak.

Naveo je i da je u redakciji Big radija saznao da je okončan rat prateći takozvane fidove velikih novinskih agencija.

- Putem jednog od fidova čuli smo da su potpisi na sporazum stavljeni. Odmah smo se uključili u program i objavili tu vijest - naveo je i dodao da su nakon toga uslijedili i pozivi na redakcijske telefone mnogih ljudi koji su željeli da postave dodatna pitanja

Nakon svega, navodi on, uslijedilo je i slavlje u samoj redakciji Big radija.

- Bili smo srećni što se to desilo - naveo je Crnadak.

Nenad Novaković, koji je u to vrijeme bilo generalni direktor "Glasa srpskog", navodi da su svi  sa nestrpljenjem iščekivali epilog razgovora u Dejtonu.

- Imao sam tu sreću i mogućnost da kontaktiram sa profesorom Nikolom Koljevićem, ali i Momčilom Krajišnikom. Imao sam tu privilegiju da sam mogao da znam šta se sve dešava i kako taj proces teče. Toga dana kada je potpisan sporazum poruku mi je poslao  profesor Koljević i samo je pisalo:  "Završeno. Kraj rata. Nisam zadovoljan". Tada nisam znao o čemu se radi. Pokušao sam i sa Krajišnikom da razgovaram, ali on je bio baš razočaran. Smatrao je da smo trebali više dobiti i pregovarati - kazao je Novaković.

Tada je, navodi on, imao podijeljena razmišljanja i osjećanja šta je to sa čim nismo zadovoljni, a nema više rata.

- Stali smo na toj nekakvoj priči šta sada uraditi sa novinama. U razgovoru sa glavnim urednikom Gordanom Matrakom, koji je bio mnogo više pod uticajem politike od mene, dogovorili smo se da sve ispratimo protokolarno  - naveo je Novaković.

Dodao je da je dva dana nakon toga napisao kolumnu u kojoj se osvrnuo na potpisivanje sporazuma u Dejtonu.

- Suština same kolumne je bila da sam se osvrnuo na to da je rat stao, dobilo se što se dobilo i Republika Srpska je dobila svoju državu. Gdje postoji Republika bez države? Ta kolumna je dobro odjeknula posebno kod međunarodnih predstavnika koji su me kasnije salijetali. Mislili su da sam sa nekim u dosluhu, da sam se konsultovao, ali to nije bilo tako. Bolji je svaki mir nego rat  - kazao je Novaković.

"Tanki zajednički krov"


Milkica Milojević je podsjetila da su nakon potpisivanja mira, glavne teme bile šta tačno piše u Dejtonskom sporazumu, kako izgleda karta razgraničenja, šta je Bosna i Hercegovina, a šta Republika Srpska, da li je BiH država, ili je Republika Srpska država, a BiH, kako su govorili srpski zvaničnici, samo "tanki zajednički krov" i tako dalje.

- Informacije su i dalje stizale na kašičicu. Jedino je bilo jasno i izvjesno, ono što je najvažnije - da je rat završen, da je nastupio mir - poručila je u izjavi za "Glas Srpske" Milojevićeva koja je i dalje u novinarskim vodama.