Ana Grigorjevna Dostojevska

Ana Grigorjevna Dostojevska, rođena Snitkina, bila je druga supruga Fjodora Dostojevskog, ostala je u sjenci svog muža iako je bila njegova poslovna partnerka, pomoćnica, muza i mnogo više od toga.
„Ljudi treba da shvate da možda ne bi u rukama držali neka od najvećih djela Fjodora Dostojevskog da se Ana nije pojavila“, kazao je Endru Kaufman, autor knjige The Gambler Wife: A Story of Love, Risk, and the Woman Who Saved Dostoyevsky (Supruga kockara: priča o ljubavi, riziku i ženi koja je spasila Dostojevskog).

Početak Aninog života sa Dostojevskim bio je paradoks nježne ljubavi i nestalnih izliva grubosti, u kom je neiskusna Ana postala i učenica i podrška očajnom umjetniku opterećenom dugovima.

U složenoj rekonstrukciji Aninog života sa Fjodorom, Kaufman se oslanja na rijetke arhivske materijale, intervjue sa istoričarima, Anin „tajni“ dnevnik iz 1867. godine, napisan tokom prve godine njihovog braka, kao i druge izvore nikada ranije prevedene na engleski, kako bi otkrio dubinu njihovog partnerstva.

Knjiga istražuje Aninu transformaciju od naivne, ali hrabre mlade nevjeste do žene mentalne snage, izdržljivosti i promišljenog odlučivanja.
„Dostojevski se suočavao sa gotovo beznadežnim ćorsokakom kada su se upoznali, ali mu je Ana pomogla da izbjegne katastrofu zahvaljujući svojoj inteligenciji, radnim navikama i emocionalnoj podršci“, piše Kaufman.

Predstavljena kao njegova spasiteljica, Ana je ušla u život Dostojevskog sa radikalnim saosjećanjem i nesebičnošću. Dostojevski joj je jedne noći u Ženevi kazao: „Ne mogu da živim bez tebe, Ana. Isus je došao zbog takvih kao što si ti.“

Iako su mlade žene njenog vremena učene da ne vjeruju svom instinktu, Ana je pokazala snažnu intuiciju i da je sve samo ne pasivna kada je odlučila da ostane uz svog muža. Ubrzo je stekla autoritet u njihovom odnosu, dok je Dostojevski, prepoznavši njenu kreativnost, poslovnu pronicljivost i duboku ljubav, prihvatio Anu kao nezamjenljiv dio svog života.

„Ona je bila izuzetna žena sama po sebi“, rekao je Kaufman, objašnjavajući da je želio da napiše knjigu koja će publici predstaviti ženu psihološke složenosti, ali i ženu koja je iznova definisala značenje feminizma u Rusiji 19. i 20. vijeka.

Udala se za pisca kome se divila

Ana Snitkina prvi put je upoznala Dostojevskog kada je pozvana da radi kao njegova stenografkinja na romanu Kockar. To djelo je on morao brzo da završi nakon što je potpisao „ugovor s đavolom“ s prepredenim izdavačem da bi otplatio dugove nagomilane tokom godina.

Kao ponosna ruska feministkinja šezdesetih godina 19. vijeka, Ana je prihvatila posao s ciljem da stekne profesionalnu i finansijsku nezavisnost.

Njen otac bio je dugogodišnji obožavalac Dostojevskog, pa je Ana odrasla u divljenju prema piscu. Tokom mjesec dana zajedničkog rada njih dvoje su se toliko zbližili da je Dostojevski, tada preplavljen usamljenošću i tugom (jer su mu prva žena i brat umrli dvije godine ranije), zaprosio Anu. Njeno divljenje prema njegovom djelu svakako je imalo veliku ulogu u njenom pristanku.

Ali njihovi prvi zajednički mjeseci i godine bili su daleko od idile. Ana, 24 godine mlađa od svog muža, morala je da se nosi s njegovim depresivnim, ponekad autoritarnim, a opet nježnim i odanim karakterom.

Iako je Dostojevski bio jedan od rijetkih konzervativaca tog vremena koji su otvoreno podržavali društveni uspon žena u Rusiji, istovremeno je prezirao radikalne feministkinje i često pokazivao kontradiktorni mizoginizam. Prvog dana njihovog zajedničkog rada rekao joj je s visine da žene nisu stvorene za posao.

Uprkos toj suprotnosti u uvjerenjima, Kaufman tvrdi da Ana nije bila zaljubljena, naivna djevojka koja mu je dopuštala da radi šta hoće.

Naprotiv, ostanak uz Dostojevskog bio je za nju način da ostvari neke od svojih feminističkih ideala: imala je posao, karijeru i svrhu – da pomogne piscu koga je poštovala.

Ana je, međutim, morala da se suoči i s mnogim preprekama: manipulativnom i zahtjevnom porodicom Dostojevskog, njegovom strašnom zavisnošću od kocke, njihovim četvorogodišnjim „izgnanstvom“ u inostranstvo zbog dugova, čežnjom za domovinom, kao i smrću njihovog prvog djeteta.

Dostojevski ostavio kockanje zbog nje

Prve godine braka proveli su u inostranstvu, nakon što je Ana ubijedila Dostojevskog da se udalji od svoje porodice koja je imala preveliki uticaj. Tokom tih godina ona je često patila zbog njegove sebičnosti i zanemarivanja njenih potreba, uglavnom zbog njegovog kockanja – da bi se potom okrenula samokritici, prekoravajući sebe zbog „nezahvalnosti“ i „nedostatka skromnosti“.

Takve osobine bile su tipične za nju: samopožrtvovanost, samookrivljavanje, ali i dostojanstvo i smirenost. Upravo te osobine pomogle su joj da zauvek prekine muževljevu zavisnost od kocke.

Nakon posljednjeg velikog gubitka u Evropi Dostojevski je shvatio da njegov porok ugrožava život njegove žene i zakleo se: „Anja, vjeruj da je stiglo naše vaskrsenje i vjeruj da ću od danas ostvariti svoj cilj – donijeću ti sreću.“

U svojim memoarima Ana je napisala da su joj upravo četiri teške godine provedene u Evropi, ispunjene patnjom i muževljevom kockarskom manijom, dale snagu. Prisećala se da se iz plašljive, stidljive djevojke pretvorila u ženu odlučnog karaktera, koja se više ne boji borbe sa životnim nedaćama.

Po povratku u Rusiju porodica se bacila u vrtlog aktivnosti.
Dok se njen muž trudio da ponovo uspostavi svoje književne veze, Ana je radila 14 sati dnevno – ne samo kao supruga i majka već i kao stenografkinja, sekretarica i finansijska menadžerka, a uz to je tražila i dodatne poslove kako bi dopunila porodični budžet.

U tom periodu Ana je razvila izuzetnu poslovnu pronicljivost kroz sopstveno istraživanje izdavačke industrije. Mjesecima je posjećivala konkurentske izdavače pretvarajući se da je kupac, dok je od poslovnih ljudi pažljivo prikupljala informacije potrebne da započne sopstveni posao. Tako je nastala prva izdavačka kuća u Rusiji u vlasništvu i pod upravom jedne žene.

Osnovala izdavačku kuću i stekla milione

Na kraju je Ana objavila sedam izdanja sabranih djela Fjodora Dostojevskog, čime je postavila model po kom će se kasnije objavljivati slične zbirke ruskih autora.

Posao je bio toliko uspješan da joj se Sofija Tolstoj obratila za savjet kako da organizuje sličan izdavački poduhvat za svog muža Lava Tolstoja.

Njena upornost, spremnost na rizik i neumoran rad na kraju su se isplatili: izdavačka kuća donijela je porodici prihod koji bi danas vrijedio više od pet miliona dolara. Još je nevjerovatnije to što je Ana sve vodila sama – bez ičije pomoći, čak i muževljeve – uključujući diktiranje rukopisa, pomoć u uređivanju tekstova, nabavku materijala i pregovaranje o cijenama.

Osim što je bila izdavačica i finansijska menadžerka, Ana je Dostojevskom darovala i kreativnu mudrost koju je on duboko poštovao.

Iako je u početku Dostojevski preuzeo ulogu njenog „učitelja književnosti“, pokušavajući čak da kontroliše šta smije da čita, Ana je vremenom počela da doprinosi njegovim rukopisima, pa čak i da piše sopstvene, nikada objavljene priče i drame.

Dostojevski joj je bezuslovno vjerovao u književnom prosuđivanju: kada bi mu predložila da promijeni boju kose ili haljine nekog lika, on bi je poslušao. Ako je mogla jasno da zamisli scenu koju je opisivao, Dostojevski je znao da će i njegovi čitaoci moći; ako nije, znao je da nešto nije u redu.

U julu 1876. godine, deset godina nakon vjenčanja, Dostojevski joj je pisao: „Znam da je sve u tvojoj moći… toliko visoko cijenim i vjerujem u tvoj um i tvoj karakter… Anja, vjerujem u tvoj ogromni intelekt.“

Nasljeđe

Kada je Ana napisala svoje memoare o životu s Dostojevskim, povukla se u pozadinu priče o životu i stvaralaštvu koje bez nje nikada ne bi postojalo. Njena želja bila je da svijet uvjeri u genijalnost svog muža i u tome je toliko uspjela da ljudi nisu shvatili koliku je ulogu ona odigrala.

Iako se to po današnjim mjerilima feminizma može činiti proturječnim, Kaufman naglašava da ovo nije bio slučaj muža koji iskorišćava rad svoje žene i prisvaja njene zasluge. Naprotiv, Ana je svjesno oblikovala njegovu zaostavštinu i pronalazila duboko zadovoljstvo u tome da vodi uspješan posao, a da pritom ostane nevidljiva. „Ona je postala žrtva sopstvenog uspjeha“, rekao je Kaufman.

Uprkos pokušajima da sebe izbriše iz priče, Ana je postigla zapanjujući profesionalni uspjeh, i to kao žena kojoj je, po tadašnjim zakonima, bilo potrebno muževljevo odobrenje da bi vodila sopstveni posao.

Postala je prva samostalna izdavačica u Rusiji i osnovala jednu od prvih kompanija za distribuciju knjiga u zemlji. Pored toga, osnovala je bolnice i škole u ime Dostojevskog, uključujući i seosku školu koju je pohađalo hiljadu djevojčica; stvorila je prvi književni muzej u Rusiji; objavila sabrana djela Dostojevskog – u izdanju koje je ostalo standard više od 30 godina nakon njegove smrti i održalo njegovo ime u samom vrhu ruske kulture.

Iako Ana nikada nije bila tip radikalne ruske feministkinje koja bi ušla u „lažni brak“ samo da bi se oslobodila domaćih obaveza (što je u njeno vrijeme bio moderan koncept), niti žena koja bi prkosno pušila, pila, nosila pantalone i šišala kosu na kratko, ona svakako nije bila ni tradicionalna domaćica iz prošlih vremena.

Ana je razbila kalup ruskog feminizma 19. vijeka, krenuvši putem koji je bio istovremeno radikalno progresivan i duboko tradicionalan: bila je finansijski sposobna i nezavisna, ali je iznad svega izabrala da uzdigne porodicu i podrži svog muža, bez obzira na prepreke i njegove mane.