Na obodu bečke luke Albern, između industrijskih hala i mirne obale Dunava, nalazi se jedno od najneobičnijih groblja u Evropi – Groblje bezimnih.

Tu su od 1840. do 1940. godine sahranjivani ljudi koje je rijeka izbacivala na obalu – nepoznati muškarci, žene i djeca, bez ikakvih dokumenata, porijekla ili objašnjenja smrti. Na jednostavnim humkama, bez nadgrobnih spomenika, stoje samo gvozdeni krstovi sa natpisima „nepoznat“, „bez imena“, „muško“ ili „žensko“.

Poplave su više puta uništavale prve grobove, pa je 1900. godine groblje preseljeno iza zaštitne brane, a 1935. izgrađena je Kapela vaskrsnuća, gdje se i danas održavaju službe za preminule.

Sudbina ovog mjesta ne bi bila ista bez Josefa Fuchsa (1906–1996), dobrovoljnog grobara koji je decenijama čuvao groblje i pokušavao da identifikuje žrtve. Uz pomoć oglasa o nestalim osobama, uspio je da pronađe imena mnogih i vrati ih iz anonimnosti. Njegova porodica i danas brine o groblju.

Posljednja sahrana održana je 1940. godine, a od tada se svake jeseni, za Sve svete, Bečani okupljaju kako bi zapalili svijeće za „žrtve Dunava“.

Članovi ribarskog društva svake godine spuštaju splav ukrašen cvijećem i svijećama s natpisom „Žrtvama Dunava“ na njemačkom, češkom i mađarskom jeziku – simbolično posljednje putovanje onih koje je rijeka zauvijek zadržala, prenosi Informer.